Ubistvo profesorice u penziji Durije Pojatić, koje se nedavno dogodilo u Podgorici, potreslo je javnost Crne Gore. Dok se jedni pitaju da li je ubistvo moglo biti spriječeno, drugi polemišu ko je kriv: institucije ili žene koje neće da prijave nasilje.

Durija Pojatić se nekoliko puta obraćala policiji zbog uznemiravanja koje je godinama trpjela od sinovca Emira Servana, koji ju je na kraju, kako se sumnja, i ubio, ali je odbijala da ga prijavi. Takođe, ona se za pomoć nije obraćala ni Sigurnoj ženskoj kući, ni SOS liniji (pomoć ženama žrtvama nasilja).

Uprkos tome, iz Sigurne ženske kuće, koja je nedavno organizovala protest “Tražimo odgovornost za ubistva žena koje su prijavile nasilje”  u Podgorici tvrde da je njeno ubistvo moglo biti spriječeno i krive policiju.

Prema njihovim uvjerenjima, policija je morala da utvrdi procjenu rizika, pretrese nasilnika i odvede ga na informativni razgovor.

“Smatram da je policija odgovorna jer nije primijenila ni jedno od pet glavnih načela. Oni su morali da obave razgovor sa sinovcem ubijene, da mu daju neko upozorenje zbog procjene bezbjednosti”, kaže za CdM direktorica Sigurne ženske kuće, Ljiljana Raičević.

I koordinarka SOS linije za žrtve nasilja u porodici, Ivana Pejović, krivi institucije.

“Smatram da su naše institucije krive jer gospođu Pojatić nijesu uputile na prava mjesta. Ako se već žrtva obraćala policiji, njihova dužnost je bila da je upute i informišu gdje joj se može pružiti sklonište, podrška i zaštita”,  kazala je za CdM Pejović.

Prema njenom mišljenju, ubijena Pojatić, kao starija žena, možda nije bila upoznata putem javnih servisa, medija i društvenih mreža na koji način joj se može pomoći, i to smatra najvećim propustom policije.

“Da je gospođa Pojatić bila informisana od lica koja su trebala da je upute na SOS liniju ili Sigurnu žensku kuću do ovoga možda ne bi ni došlo”, zaključuje Pejović.

Da li je u konkretnom slučaju policija odgovorna, teško je reći. Iz policije nijesmo još uvijek dobili odgovore na pitanja da li se ubijena njima obraćala, da li je prijavljivala sinovca i ako nije da li su joj i na koji način mogli pomoći.

Bez obzira na to ko je kriv, činjenica je da je nasilje u porodici sve zastupljenije. Samo u posljednjih šest godina u našoj zemlji 22 osobe su ubijene, dok u posljednje dvije godine imamo devet žrtava, od kojih je osam ubio partner.

Nažalost, mali je broj onih koje su skupile hrabrost da “presječu” i prijave nasilje.

Strah, stid, krivica, nepovjerenje u sebe i hipertrofirane vrijednosti patrijarhalnog društva, samo su neki od razloga zašto je to tako, kaže za CdM, Adriana Pejaković, psiholog i psihoterapeut u edukaciji TA Centra.

Nasilje u bračnim i emotivnim zajednicama, objašnjava Pejaković, ima određenu dinamiku.

“Obično počinje i za vrijeme zabavljanja, kada nasilnik počne da mijenja svoje ponašanje da viče, prijeti, zlostavlja i desi se povremeni šamar iza kojega slijedi period kajanja, moljenja za oproštaj, pomirenja. Zatim je neko vrijeme sve u redu, a onda se nasilje desi ponovo. Dinamika nasilja je takva da ono eskalira, pa postaje sve teže i opasnije. Na kraju, može dovesti i do tragičnog ishoda”, pojašnjava ona.

Postavlja se pitanje: zašto onda žene ostaju sa nasilnikom u braku ili vezi?

Dio problema, kaže Pejaković, leži u hipertrofiranim vrijednostima patrijarhalnog društva u kome se podrazumijeva da je žena podređena muškarcu i da ona treba da trpi.

“Često i kada se žrtva požali porodici ona dobije odgovor da “bude trpeljiva”, “da makar ima krov nad glavom”, “da mora da izdrži zbog djece”. Pošto je žena često kroz istoriju imala pasivnu ulogu i svoju snagu mjerila prema tome koliko muke i nepravde može da izdrži, te su se izvitoperene vrijednosti zadržale i kod nas, čak i u urbanim sredinama. Nasilje koje vrši neko ko je nasilnik zapravo ima korjene u osjećaju moći nad žrtvom da bi se prikrila sopstvena ko zna kakva patologija, nekompterencija, inferiornost itd”, ističe ona.

Osim toga, dodaje Pejaković, žene se često stide da napuste muža jer se boje šta će reći sredina.

“Često nemaju podršku porodice ni prijatelja ako se odvaže na taj korak, nemaju mrežu podrške na koju bi se mogle osloniti. Da ne govorimo o osjećaju straha koji je često dugogodišnji pratilac žena, jer se boje za svoj život, što je logično. Posebna priča je ostanak u braku sa nasilnikom zbog djece”, ističe ona.

Ohrabrenje i podrška sa strane je od pomoći, ali ističe Pejaković, konačna odluka je na samoj žrtvi.

“Zato je potrebno da žene vide, putem medija, da postoje institucije kojima mogu da se obrate, koje će ih zaštititi, potrebno je da dokumentuju svoje fizičke povrede kao dokaze za dalji postupak, ako ih ima i da odluče da napuste tu sredinu jer se dugogodišnji nasilnik neće promijeniti. Ipak, ovu odluku žena mora donijeti sama”, savjetuje Pejaković.

www.cdm.me