Koliko nam je izgled postao prioritet?
Definitivno jeste i to u velikoj mjeri, i upravo je to KOLIKO ono što može predstavljati problem. Voditi računa o sebi, o svom izgledu, njegovanje svog uma i tijela nešto je što je prisutno od davnina u našoj istoriji. Briga o svom izgledu je kroz vjekove bila stvar koja je imala čak i svoju funkciju, koja je u najvećem broju slučajeva bila privući partnera, ali su i neki tretmani, koji variraju od složenosti u zavisnosti od epohe kojoj su pripadali, predstavljali uživanje i raskoš svim čulima pa su se ljudi u toku tih tretmana i bolje osjećali. Stari Grci i Rimljani, ali i Egipćani bili su sigurno jedni od začetnika.
Dakle cjelokupna briga o sebi, koja obuhvata i brigu o izgledu definitivno je stvar koja je uvijek u modi. Danas njegovane žene i muškarci svojim atraktivnim izgledom sebi otvaraju mnoga vrata, čak i na poslovnom planu. Poslovni bonton nas i uči o važnosti izgleda u formiranju prvog utiska na intervjuu sa poslodavcem. Biti uredan, uredno odjeven, očešljan, žene lijepo našminkane bit fizički svježi i odmorni. Evo jednog odlomka iz poslovnog bontona koji se tiče odijevanja i fizičkog izgleda:
“Dobar ukus u odijevanju znači pravilan izbor odjeće, obuće, nakita, i drugih detalja, ali naravno da to bude prilagođeno za svaku priliku. Odjeća nije samo način oblačenja, ona je spoljašnja karakteristika i obilježje ličnosti koja se pojavljuje u javnosti. Treba biti veoma obazriv u pogledu materijala da to bude dobro izabrana kombinacija, da ništa ne štrči, a da opet prati trend i priliku. Nije svejedno u kakvoj odjeći se dolazi na posao, međutim mnoge profesije imaju svoje uniforme. Odjećom se naglašava ličnost, odjeća treba da bude sa kompletnom pojavom, da održava zanimanje, status, individualnost.
Kada govorimo o cipelama bolje je imati dobar par dobrih i kvalitetnih cipela, nego onih koji će brzo propasti. Koferi treba da budu očuvani, i da sadrže sve one osnovne stvari koje su neophone za putovanje. Stoga pri izboru odjevnih predmeta treba biti veoma obazriv, jer svaki čovjek treba da da primjer svojim načinom odijevanja.”
A šta je sa našim izgledom kada izađemo sa posla? Stilovi su svakako različiti, svaka sezona donosi novu modu. Bitno je naglasiti da smo mi kao sredina izuzetno pogodni za prilagođavanje novim trendovima, naročito kada je izgled u pitanju. Generalno možemo reći da smo nacija koja prati trendove u odijevanju ali i u ostalim aspektima fizičkog izgleda.
Međutim problem nastupa uvijek kada u tome pretjeramo. Kao i u svemu, naravno. Briga o izgledu i samo briga o izgledu koja dobija dimenzije opsesivnog ponašanja, svakako postaje opterećenje, ono nas prati gdje god da se nađemo i ulazimo u krug, slobodno možemo reći zavisnosti. Pojava popularnih „Selfie“-ja svjedoči o tome. Koliko samo postoji osoba kojima moda nije profesija, koje čak nisu ni modni blogeri, ali imaju jako veliki broj objavljenih slika na društvenim mrežama, ispred ogledala u najrazličitijim kombinacijama odjeće, ali i lica, novih japanskom metodom iscrtanim obrvama, hijaluronski ispunjenim usnama, naglašenim jagodicama ili smanjenim nosem.
Mediji sa druge strane pomažu ili slobodno možemo reći odmažu. Oni plasiraju ideale ljepote, na načine koji su nam već odavno dobro poznati. Oni nam govore koja je idealna kilaža, reklamiraju proizvode za mršavljenje i zatezanje ali i govore kako da budemo onakve žene za kojima će se svi okretati i koje će plijeniti pažnju i muškaraca i žena. Mediji nas na ovaj način, negdje i uče da je bitno šta drugi misle.
Dakle, bitno je šta drugi misle o nama. Zbog toga ćemo se truditi da izgledamo najbolje što možemo, a ukoliko ne dobijemo, po našim internim mjerilima, dovoljno odobravanja za to, mi smo u svojim očima neuspješni. U psihoterapijskoj praksi veliki broj emocionalnih poremećaja potiče upravo od naših percipiranih neuspješnih pokušaja da se dopadnemo drugima i da, usled toga imamo užasavajuća iracionalna uvjerenja povodom potencijalne negativne procjene drugih ljudi. Ono što često ljudi rade, kada ne prepoznaju problem jeste što nastoje da do iznemoglosti mijenjaju stvari oko sebe, ili u ovom slučaju na sebi. Greška jeste što im u većini slučajeva ne pada na pamet da mijenjaju svoja iracionalna uvjerenja. „Oni o meni misle da nisam lijepa i to je užasno!“ „Oni sigurno o meni misle da nemam stila, i ja to ne mogu podnijeti!“ Ako nemam stila i nisam lijepa ja sam potpuno bezvrijedno stvorenje“ – neka su od uvjerenja koja nas gotovo uvijek vode u disfunkcionalno osjećanje anksioznosti. Disfunkcija nam kao što joj i sam naziv kaže onemogućava da normalno funkcionišemo.
Rekonstruktivna hirurgija kod pacijenata u godinama danas je sve više uzela maha. To se negdje, osim estetskih ideala može objasniti i strahom od starenja. Starenje je normalan proces. Svaka životna dob predstavlja razvojnu promjenu koja sa sobom nosi neke razvojne zadatke. Tek ukoliko uspješno prevaziđemo ove razvojne zadatke, možemo dalje. Ono što čini jedan od osnovnih razvojnih zadataka kod pacijenata koji se odlučuju na neke radikalnije zahvate u hirurgiji pa negdje i pretjeraju sa „peglanjem“ bora, jeste prihvatanje normalnog procesa starenja. Ovi ljudi nijesu u stanju da adekvatno razriješe svoj zadatak pa nastoje što duže ostati na prethodnom razvojnom stadijumu, barem kroz ono spoljašnje. Jako je bitno ovdje i napomenuti tzv „ iluziju kontrole“ koja nam kroz ovakve postupke daje privid da nešto možemo kontrolisati. Ovdje „kontrolišemo“ tj. „život“, a iza ovoga krijemo strah od smrti koja je jedna od najaktuelnijih ali i najmanje manifestno spominjanih tema današnjice. Od starenja se često branimo i modnim trendovima za mlađe, pa često vidimo žene srednjih godina koje se oblače kao tinejdžerke. Onda imamo i oduševljenje istomišljenika koje kažu svojoj komšinici, prijateljici ili koleginici da izgleda „kao djevojčica“ i svima nam je dobro poznata reakcija na ovako nešto zar ne!
Moramo pomenuti socijalne mreže koje su odigrale najznačajniju ulogu u popularizaciji čuvenih selfija, a samim tim i podstakle reklamiranje sebe u očima drugih ljudi. Otkad postoje društvene mreže, skriveno sadrže procjenu i ocjenjivanje od strane drugih ljudi.
Dakle- “vrijedim koliko se drugima dopadam.” i “moram bolje izgledati na slici da bih više vrijedio”. I tu smo se upecali. A da zlo bude veće, selfie fotografije ( deminutiv u funkciji tepanja sebi), prikazuju dodatnu želju za savršenstvom, jer koga moliti da nas slika nekoliko puta, kad nikada nijesmo zadovoljni kako smo “ispali”, a ono oko nas više nije bitno. Bitni smo samo MI na našoj fotografiji. U najboljem našem izdanju, sa svim na svom mjestu bolje nego ikada do sada. A za dobar selfie treba nam vremena, i što bi mi čitali sad neku dobru knjigu, kad se to na našoj slici ne vidi.
Druga značajna odrednica je i vaspitanje koje podržava lijep fizički izgled kako bismo se dopali, naročito na manjim uzrastima i naročito kod ženske djece tokom odrastanja. U današnje vrijeme društvo nažalost sve više zagovara stav da prava vrijednost dolazi spolja, pa je dovoljno da nam neko kaže da smo lijepi i da automatski zaokupi našu pažnju.
ALI ONO ŠTO JE BITNO JESTE NAŠA SLIKA O SEBI, koja bi trebalo da se zasniva na bezuslovnom samoprihvatanju nas onakvih kakvi smo, uz nepravilan nos, male ili velike grudi ili jače butine.
Odreći se uticaja prošlosti i preuzeti odgovornost na sebe, kada se o vaspitanju radi, ili bezuslovno prihvatiti sebe, preduslov je zadovoljstva na svim poljima, a najprije na unutrašnjem planu.
