Koliko se u Crnoj Gori kupuje na VERESIJU?

„Zapiši mi to u svesku“, „Stavi na moje ime, pa ću 1-og sve najedno platiti“,…

Foto: Ilustracija, betterretailing.com

Ovako otprilike izgleda razgovor onih koju trgovinu u marketima obavljaju na veresiju.

Navika, niska primanja ili pak nešto treće, tek kupovina ne veresiju je još uvijek prisutna u našem društvu.

Kako nam je kazala jedna naša sugrađanka koja je željela da ostane anonimna, ona na veresiju najčešće kupuje one osnovne životne namirnice.

„To je najčešće hljeb, mlijeko, šećer, ulje, kafa,… I to se dešava jer dok platim račune i ostalo, lakše mi je da te namirnice što su za svaki dan kupujem na veresiju, pa kad mi bude plata, sve izmirim najedno“, kaže ona za naš portal.

Iako živimo u vremenu kada su aktuelne kreditne kartice, koje upravo omogućavaju kupovinu na odloženo, stari način pisanja dugova u svesci još uvijek živi.

Da li je ovo jedini način da manji marketi „prežive“ konkurenciju hipermarketa koji imaju veću izbor prozvoda i niže cijene?

„Svjesna sam toga da neke namirnice plaćam skuplje, ali sa druge strane, mogu da ih platim na odloženo, pa smo zadovoljni i mi i oni“, kaže naša sagovornica sa početka priče.

I dok na ovaj način dugove plaćaju na kraju mjeseca, jedan naš sugrađanin ističe da to za njega predstavlja „krug iz kojeg je teško izaći“, ali čiji je dio on jedno vrijeme bio „primoran“ da bude.

„Dok nisu počele da funkcionišu ove kreditne kartice, i ja sam bio jedan od onih koji je kupovao na veresiju. A u suštini, to uopšte nije bilo isplativo, jer na kraju mjeseca kada moram da platim dugovanje, opet potrošim skoro pola plate. Vrtio sam se tako u krug iz mjeseca u mjesec“, kaže Milan za naš portal.

I to je ono što se najčešće dešava.

Foto: dailymail.co.uk

Pojedinci koji isplate dug koji su imali kupovinom na veresiju, opet su najčešće „bez novca“ do kraja mjeseca, pa je novo zaduživanje kod istog trgovca, neminovno.

Prema istraživanju Monstata, koji se odnosi na 2015.godinu, Crnogorci najviše novca troše na meso, i to 57 eura mjesečno. Nakon mesa slijede mlijeko, sir i jaja (48 eura), pa hljeb i žitarice (31 euro). Nakon toga slijede povrće, voće, slatkiši, kafa, čajevi,…

„Moja prosječna plata teško može da podmiri sve potrebe i troškove kojima sam kao i svi izložena, ali se trudim da ih nekako racionalizujem. Naravno, na račune i obaveze koje moramo da izmirimo se potroši dosta novca, ali čovjek vremenom nauči da koliko – toliko sebi postavi neke prioritete kada je trošenje novca u pitanju“, objašnjava Sanja za naš portal.

Tržišna utakmica je najčešće „nemilosrdna“, a iako se marketi utrkuju ko će ponuditi pristupačnije akcijske cijene, količina novca u novčaniku na kraju odlučuje gdje će pojedinac trgovati.

Ipak, ni trgovci ne daju bilo kome namirnice na veresiju, već samo onim „provjerenim“, mušterijama koje već poznaju, kojima vjeruju, i kojima robu mogu dati na „crtu“.

Naravno, ima i onih koji na veresiju nikada nisu kupovali, već uspijevaju da sa svojim mjesečnim primanjima pokriju sve troškove koje imaju.

„Nikada nisam kupovao na veresiju, na sreću nisam bio u toj situaciji. Međutim, znam dosta ljudi iz mog komšiluka koji na taj način trguju, bukvalno „opstaju“ iz mjeseca u mjesec. Ono što sam primijetio je i to da prvenstvena kupovina onih osnovnih životnih namirnica na veresiju, preraste u kupovinu i svega ostalog, jer se vode onim „kada je već na veresiju, mogu i još nešto da kupim“, iako su cijene tih proizvoda dosta visočije nego što su u hipermarketima“, kazao je Ilija za Kolektiv.me.