KRAH PRAVNE DRŽAVE: Nažvrljani tekstovi kao “zakoni”

Piše: Velibor Marković

Nije čudno što crkva poseže za, posebno za pravnike, nepopularnim, alternativnim metodama zaštite svoje imovine, opravdano sumnjajuci u iskrene namjere države, kada je zakon samo nažvrljani tekst bez ikakvog suštinskog smisla i cilja, osim da se gradjanima kaže ,,imamo zakon”

Kao što pravna izreka kaže ,,iz neprava ne može nastati pravo”, tako ni eventualno usvajanje izmjena i dopuna zakona od strane Parlamenta ili bilo kakav eventualni dogovor izmedju države i Mitropolije o odlaganju primjene zakona, ne može proizvesti ustavnost spornih odredbi Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom polozaju vjerskih zajednica.

Pritom, najveća tragedija u tome je što je kod nas pravni sistem toliko poljuljan i nesiguran, da se umjesto rješavanja pravnih problema unutar institucija sistema, poseže za alternativnim, vanpravnim metodama, što za svakog ozbiljnog pravnika predstavlja jednu vrstu kraha pravne države i ogromno razočaranje. Priznati je to teško, posebno za onog ko je svoj život i karijeru posvetio borbi za vladavinu prava, da bi na kraju ipak shvatio kako se ovdje u punom smislu riječi sprovodi latinska maxima ,,summum ius, summa iniuria” najveće pravo, najveća nepravda.

Nije ni čudo kada, primjera radi kod nas imate presudu, nakon čijeg sam donošenja angažovan za zastupanje, kojom je bivši vlasnik jedne od najljepših kuća u centru Podgorice izgubio pravo svojine, i to zamislite, samo na osnovu činjenice što je u nju tokom njegovog odsustva uselila predsškolska ustanova, koja je inače u to vrijeme mogla biti samo u državnoj svojini, pa su sudovi na osnovu takvog, bespravnog useljenja, zakljucili da je time država stekla pravo svojine po samom zakonu. Zaista nevjerovatno!
Koliko se ovdje više ne vodi računa ne samo o primjeni zakona, nego i kakvi če oni biti, najbolje pokazuje upravo ovaj Zakon o slobodi vjeroispovijesti, koji je, ako bi se striktno primjenjivao, a to očigledno od početka nije bila namjera donosioca, mnogo nepovoljniji, odnosno gori po državu, nego po vjerske zajednice.

Jer, tim zakonom, pored neustavnih i nezakonitih odredbi koje se odnose na to da se njime odredjuje šta je u čijoj svojini, sto je nedozvoljeno, budući da se zakonom ne može odredjivati titular nekog prava, da se to čini i u pogledu na imovinu koja je već upisana na vjersku zajednicu, da se rješavanje spornih pitanja u vezi te imovine izmješta iz suda kao jedino nadležnog, na upravni organ kao nenadležni, te da se teret dokazivanja prava vlasništva prebacuje na vjerske zajednice iako one to pravo već imaju kroz katastarski upis i državinu, posebno se propisuje da je ta imovina državna ukoliko vjerske zajednice nemaju dokaz o pravu vlasništva. Ovo i pored toga što sve vjerske zajednice odranije imaju posjeduju listove nepokretnosti koji predstavljaju osnovni i glavni dokaz prava vlasništva, koji kao i državina uistinu predstavlja oborivu pretpostavku tog prava, ali i dokaz, umjesto da je u zakon ugradjena formulacija ,,dokaz o pravnom osnovu sticanja prava vlasništva”.

Ovako, država je već unaprijed sebe stavila u poziciju gubitnika, propisavši obavezu prilaganja nećeg sto vjerske zajednice već imaju, pa se postavlja pitanje koja je uopšte svrha vodjenja unaprijed izgubljenog spora od strane države .
Prema tome, kod takve odredbe s jedne i insistiranju države da se ovaj zakon primijeni doslovce, tj.,,ad literam”, s druge strane, naravno, stiče se utisak pod uslovom da nije u pitanju katastrofalno neznanje zakonopisca, u što ne vjerujem, da država i nije imala namjeru da ovaj zakon sprovodi u skladu kako je njime propisano, već samo kako bi mu poslužio kao puka forma i izgovor, stvaranjem privida zakonitog podržavljenja imovine vjerskih zajednica, pri čemu bi, da je neko drugo vrijeme, država to učinila i bez zakona, pošto nju zakon i ne interesuje.

Otuda i nije čudno što crkva poseže za, posebno za pravnike, nepopularnim, alternativnim metodama zaštite svoje imovine, opravdano sumnjajuci u iskrene namjere države, već da je zakon samo nažvrljani tekst bez ikakvog sustinskog smisla i cilja, osim da se gradjanima kaže ,,imamo zakon”.

Autor je advokat