LEKIĆ: Ko je sve priznavao Srpsku pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori?

Lider DEMOS-a Miodrag Lekić objavio je na Facebook stranici te stranke osvrt povodom okupljanja na Cetinju, političko – crkvene manipulacije, funkcije “nesretnog Avganistana” na Cetinju.

Objavu Lekića prenosimo u cijelosti:

Dva pitanja u vremenu uspona konfuzije i mržnje. Ko je sve priznavao Srpsku pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori. Bolje Gani nego talibani! Saglasni. Ali Gani je pobjegao. Funkcija nesretnog Avganistana na Cetinju?

“Ne ulazeći ovim redovima u suštinsku temu duboke unutrašnje i vrijednosne krize crnogorske države čiji su sastavni dio političko – crkvene manipulacije ukazujem na dva aktuelna momenta. Naime, povodom legitimnog političkog okupljanja na Cetinju, uz respekt prema svakom poimanju i osjećanju nacionalnog stanja i ponosa, neposredni organizatori ili politički ideolozi protesta bi trebalo da objasne dva kritička sadržaja upućena sa cetinjske političke pozornice. Zbog ocjene kredibilnosti poruka i njihovih izvođača. Jedan je vrlo bitan. Drugi nešto manje, mada i on indikativan”.

Prvo: Da li žestoka kritika prema sadašnjoj vlasti zbog prisutnosti Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, time i na Cetinju se odnosi samo na aktuelnu vladu i njenog premijera Krivokapića ili i na prethodne vlade DPS sa satelitima i njihovog premijera Đukanovica?

Ako je sadašnja vlada potvrdila saradnju sa Srpskom pravoslavnom crkvom, istina u tome je njen premijer statusom predstavnika države pokazao otvorenu inferiornost praćenu javnim neukusima raznih vrsta – zar nije bilo saradnje, time i priznanja iste crkve od strane ranijih vlada i premijera DPS-a.  Ili se ne broji zajedničko građenje hramova iz državnog budžeta, otvorena politička savezništva, sve do vidljivih na momente i dirljivih detalja odanosti Srpskoj pravoslavnoj crkvi poput čina Mila Đukanovića koji – kako fotografija pokazuje – ljubi krst i ruku pokojnog mitropolita Amfilohija. Što je Krivokapić to činio češće, strastvenije, u svakom slučaju uvježbanije od Đukanovića valjda ne mjenja suštinu priče.

Drugo: Otkud tema Avganistana na političkom protestu za istorijsku odbranu Crne Gore? Naime, nije ostalo jasno protiv koga se tačno protestvuje. Protiv vojno političke pobjede talibana odnosno poraza i dramatične evakuacije koja traje SAD i NATO saveznika? Ili protiv pada avganistanskih institucija koje su saveznički vojnici, uključujući i crnogorske, navodno izgradili, što smo mnogo puta čuli iz više propagandnih linija?

Nije sporno da je bolje Gani nego talibani! Ali Gani, predsjednik Avganistana i novoizgrađene demokratske institucije šefa države je pobjegao iz zemlje! Stvarno, protiv koga se tu protestvovalo? Da li je trebalo iskoristiti Avganistan za izgleda dominantan motiv da se nešto podvali Srbima i Srbiji, koja je sada terminološki pretvorena u “srpski svet”. Prijaviti ih, sa Cetinja, Bajdenovoj adminstraciji i SAD? Da nisu na liniji američke politike u ovom trenutku. Ali opet problem sa činjenicama.

Naime, zvanična Srbija je već, a izvjesno prije skupa na Cetinju, potpisala zajednički izjavu o mirnom napuštanju Avganistana koju je inicirao Stejt department (što se može pročitati i na njihovom sajtu).

E sada ostaje samo da organizatori, svejedno ko – krilo DPS ili ideolozi godinama na budžetu javno saopšte kako oni mnogo više vole SAD i Bajdena nego Srbija. A sve se odvija u tom javnom takmičenju neukusnog poltronstva prema Americi. Sasvim slučajno, prema najjačem. Pritom svi zaboravljajući da u javnom djelovanju usvoje bar neke principe Džefersona, Medisona, Hamiltona i drugih očeva američke nacije i demokratije.

Da li ima izgleda da nam neko pojasni ove dvije teme. Kako bismo mogli da ozbiljnije nastavimo, pa i u dijalogu, ako je on ovdje moguć na ozbiljan način. Da, o odnosu države i crkve. Da pokušamo da izađemo iz stanja konfuzija i mržnje sa vjerovatno spoljnim utiskom o Crnoj Gori kao kulturno zapuštenom društvu. Gdje ne može da prevlada racionalna linija interesa građana i izgrađivanje zrele, pravne, demokratske države.