MILAČIĆ: Od kada sam Srbin?
Režimska “Pobjeda” se, vidim, brine – putem navodnih neimenovanih izvora – otkuda ja na sastanku sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem u Novom Sadu. Kako to da sam se pojavio tamo, a nije neki “autentični predstavnik Srba” iz Crne Gore. Zašto sam pozvan, a “izjašnjavao sam se kao pristalica crnogorske nezavisnosti”. Kako to da sam ja “nacionalni Crnogorac predstavljao Srbe”. Konačno, i to i sa naslovnice: “Od kada sam Srbin?”
Sada sam im, dakle, Crnogorac, a do juče, do ovog sastanka koji im je zasmetao zbog svoje težine i značaja, sam im bio Srbin, četnik, velikosrbin, putinofil i tako u nedogled. Sada sam im „nacionalni Crnogorac“, a do juče sam „rušio Crnu Goru“. Sada sam „pristalica crnogorske nezavisnosti“, a do juče „mrzitelj svega crnogorskog“. Do ovog sastanka „Pobjeda“ – i ostala medijska posluga režima – pisala je u duhu: „Od kada je Milačić Crnogorac?“.
Da skratim priču: Srećan sam zbog toga! Jer sam i jedno i drugo, istovremeno, jer drugačije i ne može biti! To sam i kazao – i samo to ću saopštiti od svega izrečenog na tom značajnom sastanku koji je bio interne prirode: „Zvanična crnogorska politika nameće atmosferu i duh da si veći Crnogorac, što si manji Srbin, dok su u Njegoševo vrijeme Crnogorac i Srbin bili sinonimi. Ja sam upravo takav Crnogorac, kakav je Njegoš bio Srbin“. Svjedoci za ovo su mi Aleksandar Vučić, Milorad Dodik, patrijarh Irinej, Ivica Dačić, Ana Brnabić, Nikola Selaković i svi prisutni na tom sastanku.
„Pobjeda“ piše, spina radi, i da „nijesam želio mitropolita Amfilohija na anti-NATO protestu, ali da mi sada nije smetao patrijarh Irinej“. Riječ je o potpuno različitim povodima i formatima, ali je to, da ipak kažem, djelimično, tačno. Međutim, ne zbog različitih stavova sa Mitropolitom, već zbog mog viđenja strategije i borbe za zajednički stvar, u tom slučaju neutralnu Crnu Goru. Vjerujem da je borba za neutralnost univerzalna vrijednost, ne ekskluzivitet niti jednog naroda, niti konfesije, a da Crkva može, i treba(!), da se bori protiv ulaska u NATO, ali svojim metodama i putevima, koji nužno ne moraju da se uvijek poklapaju sa našim, političkim. Dakle: isključivo pitanje strategije i taktike borbe, o čemu sam i lično, veoma otvoreno i kritički, više puta govorio mitropolitu Amfilohiju, kojem sve to nije smetalo da me krsti, mene i moga Vuka. Naprotiv: bliski smo.
Još nešto: ni ja ni predsjednik Srbije nismo odbili da izdamo pasoš ni Andriji Mandiću ni bilo kom Srbinu iz Crne Gore, što je zastiđe režima i „Pobjede“, koja netačno piše, a režim diktira, uz omalovažavanje, da sam na sastanak pozvan naknadno. Ni tada ni danas nisam bio rezerva i zamjena za bilo koga, niti sam ikada dozvolio da budem zamjena bilo kome, iako je to normalno, logično i očekivano za poltronistički duh “Pobjede” i zvanične Crne Gore.
Duboko vjerujem, znam, da sam bio autnetični predstavnik Srba na tom sastanku, isto kao što sam bio i autentični predstavnik Crnogoraca: isti smo narod! Upravo je višedecenijski, rekao bih i vjekovni, cilj atlantističkog duha neslobode i njemu sličnih anti-duhova, da se taj istinski slobodan narod, kao najbrojniji na ovim prostorima, zbuni, oslabi i uništi. Moja želja i dugogodišnja borba jeste, između ostalog, pobuna upravo protiv toga, na jedan, čini mi se, drugačiji, moderan, principijelan i univerzalan način.
Konačno, pita se “Pobjeda”: Zašto sam pozvan na ovako važan sastanak?
Najbolje procijenite sami.
Napisao je Milačić na svom fejsbuk profilu
