Možemo li, još uvijek, zajedno zaplakati i – ćutati?

Piše: Vesna Radojević

Može li ljudsko biće, može li jedan grad, država, društvo, vaskolika planeta, nebo i zemlja, mogu li svi zajedno, išta smisleno reći majci kojoj pred očima monstrum ubija djecu, majci koja gleda poslednji izdah svog svijeta, svog života, svoga svega, majci koja ubicu preklinje da u nju puca?

Ta majka, ta djeca, ta stravična slika, ta nepravda zemaljska i nebeska, taj zločin, ta bol vrišti u tišini srca, u dubini duše, u svakom živom stvoru koje ima srce i dušu.  I suze kojima ništa ne mogu, veće su i vrelije od svega što sam ikada vidjela i osjetila, suze ovoga svijeta, suze koje pišu vječne ožiljke po svakom obrazu kojim danas teku.

Stidim se, tužna sam, nemoćna, stidim se kao ljudsko biće, zbog svih koji proteklih dana, nemaju ljudski poriv da isplaču okean vrelih suza, da im obrazi dobiju ožiljke, ožiljke koje će svakoga jutra gledati u ogledalu, i moliti za oprost. Moliti za oprost svih njih 12, i njih 10, i svih onih na stotine, koji su ih pratili tamo odakle se ne vraća, a koji su ostali ovdje, sa nama grešnima,, jer nemaju kud. Dolje zemlja, gore nebo. Mogu jedino u svoje krvave rane da se zavuku, sakriju od svih ovih vrištećih glasova ega, pohlepe, sujete, mržnje, čistog zla, koji traže krivce i oštre noževe, a u sebe ne gledaju.

Kako je njima? Kako je njima svima, dok mi, kojima je lako, ubijamo Hrista u sebi, ubijamo ga, i kad vaskrsne  ponovo ga ubijamo, ubijamo i njihovog Hrista, a oni samo Njega još imaju.

Trebalo je samo da ćutimo, svi zajedno, da svi zajedno ridamo, plačemo, i ćutimo,  da molimo za oproštaj, jer nekada, pa makar jedan jedini put, nismo istupili, nismo govorili, jer smo pristali na mržnju, na zlo, na pohlepu, na bijedu, na poharu zemlje, i poharu duša, jer smo svoje duše, makar i jedan jedini put, predali, i prodali, jer nismo imali suzu za nemoćne, i batinu za zle, pokvarene, surove, sirove i bahate, jer…

Zlo, na koje smo ćutali, rađa zlo koje ubija, i djecu pred očima majke. Mrkli mrak na koji smo pristajali, rađa mrkli mrak u kojem rastu i naša djeca. Ali ne više i Jovan i Vukan. Ne i Marko i Mašan. Njih je zlo, koje je svako od nas makar jednom odćutao, ubilo.

Ostaje nam da pokušamo da bezuslovno povjerujemo, da još uvijek možemo da se zagrlimo i zajedno zaplačemo. Da ćutimo, koliko god treba, a onda da se zagledamo u sjutra, i svu djecu koja treba da rastu u Ljubavi i Svjetlosti.