NEMA VIŠE AĆIMA: Nikšićani osjećaju da je otišao dio DUŠE GRADA
Aćim Mandić je čovjek, koji je dao nesebičan doprinos Nikšiću, jer bogat nije onaj ko puno ima, bogat je ko daje.
Ako biste pitali nekog od starije generacije u Nikšiću ko je Aćim Mandić, dobili biste različite odgovore. Neki bi vam rekli da je bio vatrogasac, drugi ga se sjećaju iz Gorske službe spasa, treći čak kažu da je bio muzičar, a neki bi sa sigurnošću rekli da je on nadaleko poznat i priznat majstor za VW “Bube”. Jedno je sigurno, niko od njih ne bi pogriješio, jer je Aćim sve to.
Đed je radio najhumanije poslove na svijetu. Iako u poodmaklim osamdesetim, na njegovoj vedrini, smislu za humor, mogli bi mu pozavidjeti i puno mlađi. On nam je slikovito dočarao kako je Nikšić izgledao nekada i kako se živjelo u tom vremenu.
“Prvo vatrogasno auto u Nikšiću smo osposobili od njemačkog vatrogasnog auta. Sastavili ga, stavili kompresor, pumpu za vodu, strašno je to auto bilo. Samo takvo. Tada je vatrogasno bilo smješteno u Vardarskoj ulici. Bez struje i grijanja, pa u neku pravljenu peć nabij piljevinu i potpali. To nam je bila vatra. Godinama smo mi to tako radili. Kasnije smo mi u vatrogasnom imali prvi televizor u Nikšiću. Pa ispod prozora donesu klupe, okupi se narod, djeca i gleda se utakmica. Teška su to vremena bila. Pukne crijevo od vode pa prevezuj žicom, krpi, o jadu radi. Sirotinja”, prisjećao se za CdM Aćim Mandić.
Obzirom na to da je kao vatrogasac i kao spasilac u Gorskoj službi radio punih četrdeset godina, bilo je i mnogo rizičnih situacija, kada su morali da rizikuju svoj život da bi spasili druge.
“U Dubrovniku, osam dana, na najgoroj tački, vojno skladište. Puno municije, goriva, tu je zabranjen prilaz bez specijalne dozvole. To je bio zajednički požar svih gradova bivše Jugoslavije, svi su učestvovali u gašenju. Pa te vatra uhvati, tri sata noću, a vjetar pukne. Bili smo tako jednom u Trebinju, četiri dana i četiti noći. U to vrijeme Trebinje nije imalo svoje vozilo. Pa ideš odmah. Onda te u gašenju uhvati veliki dim, vazduha nema. Dešavalo se da se neko vraća po dva puta u Nikšić za filtere za gas masku, jer ih nigdje nema. Tada nije bilo veze kao ovo danas, ni radio stanica. To je kasnije bilo otkriće. Kako je nekad bilo, ovaj narod je sad srećan”, ispričao je Aćim.
Pričao je Aćim i o spašavanju ljudi sa Vojnika koji su ostajali zatrpani u snijegu.
“Prvo se prevezu trudnice i stari, pa smo se vraćali po nekoliko puta za ostale”, priča Aćim sa osmjehom, kao da oživljava neka srećnija vremena.
Za one koji nijesu znali, Nikšić je tih godina imao gradski orkestar koji je bio ponos grada. Orkestar je brojao preko četrdeset članova, puni sastav, komplet duvački instrumenti.
“Tada smo bili smješteni u podrumu stare muzičke škole. Išli smo svuda da sviramo. Na kamion Građevinskog preduzeća potrpaj instrumenete i svi zajedno za Trebinje, Dubrovnik da sviramo. Najviše smo nastupali za praznike i svečanosti. Sviralo se i u slučaju kada umre važna ličnost ili nosilac spomenice “Posmrtni marš”, to je bilo obavezno. Svirao sam više instrumenata, od trube do bubnja, po potrebi. Sviranje u orkestru je bilo dobrovoljno, bez ikakve naknade i plaćanja. Ali to je nekad bilo fino društvo, fina okupljanja. To su dobri ljudi bili. Znali smo poslije koncerta svratiti negdje i družiti se svi zajedno”, nastavlja Aćim svoju priču.
Jedna od Đedovih najvećih ljubavi su VW “Bube”. Njegova prva “Buba” bila je 49. godište, a vozio je punih 41 godinu. Upoznao ih je do savršenstva, i uvijek znao boljku svakoj do najsitnijeg detalja. I dan danas važi za najboljeg majstora u regionu.
Dolaze ljudi kod Đeda da riješi, po nekima, nerješive i komplikovane kvarove. Iako ima preko osamdeset godina, sa lakoćom se lati svakog posla. Zanimljivo je i to što je Đed na svim skupovima oldtimera obavezan učesnik. Iako sva auta na skupove stižu u besprekornom stanju, Đed je uvijek tu da pripomogne sa svojim koferom opreme “zlu ne trebalo”.
“Sve je to nekada bilo drugačije. Srećni su danas ljudi. I struja, grijanje, voda. Birkaju što im volja. Srećni. Samo mi više ne znamo na koga ličimo”, završava svoju priču Aćim Mandić.
(Cdm.me)
