Nezavisni sindikat policije: Ramena nas bole od tapšanja političara, a radimo i dalje za minimalac, bez opreme i uslova

Nezavisni sindikat policije saopštio je da su obećanja koja su dobili kao policijski službenici ostala samo to – obećanja.

Njihovo obraćanje koje potpisuje predsjednik Sindikata Igor  Rmandić prenosimo u cjelosti:

Ko je pratio obilježavanje Dana unutrašnjih poslova 2. oktobra 2024 god.
mogao je da pomisli da je posao budućnosti u Crnoj Gori biti policajac. Toliko
obećanja, toliko pohvala, toliko lijepih riječi koje su ostale upravo i samo to –
riječi. Na žalost, potpuno prazne riječi. Obilježavajući 1. maj, međunarodni
praznik rada opet smo slušali o dostojanstvenom životu radnika, poboljšanju
standarda, napretku. Prije, između i nakon ovih praznika svakih nekoliko dana
slušamo o dostojanstvu policijske profesije, časti, poštenju, privilegiji da se
bude policajac. Ima puno istine u tome. Nema veće časti i ponosa nego
pošteno nositi policijsku uniformu i čuvati svoju zemlju i svoj narod. Nema veće
privilegije od dostojanstvenog i profesionalnog obavljanja policijakog posla. Za
one koji to znaju da cijene to je neprocjenjivo. Na žalost, ništa od toga se “ne
maže na hljeb” i samo od tih osjećanja se ne može živjeti.
Puna, nepodijeljena i apsolutna podrška svim državnim organima koji se
bore protiv kriminala i korupcije, posebno u policijskim redovima. Ova služba
treba i mora da bude čista, neuprljana i bez bilo kakvog uticaja kriminalnih
struktura. Svako ko uniformu koristi za kriminalne aktivnosti zaslužuje duplo
veću kaznu od običnog građanina za isto djelo. Tu jednostavno nemamo
nikakvu dilemu ali isto tako jasno I glasno kažemo da onaj većinski, ogromni
broj poštenih službenika, profesionalaca zaslužuje prije svega poštovanje a
onda i sve ostalo.
Nas prosto “bole ramena” od silnih tapšanja i čestitanja kako smo dobro
obavili ovaj ili onaj zadatak. Čak nam je po malo i neprijatno zbog toga što nas
toliko puno hvale. Naše ličnosti se podvajaju i bore u sebi šta je važnije,
značajnije, svetije, posao ili porodica, mizerna plata ili djeca od koje treba
napraviti ljude, profesionalno ili ljudsko dostojanstvo. Bude nam neugodno pa
se posramimo pred toliko pohvala i čestitanja ali nam je neugodnije i
neuporedivo smo posramljeniji pred sopstvenom djecom. Šta reći kad nas
pitaju zašto radimo tako puno i zašto ne provodimo više vremena sa njima?
Kako djetetu objasniti da tata ili majka moraju da rade jako puno
prekovremenih sati je im nedostaje puno kolega koje “tamo neke čike” ne
umiju, neće ili ne žele da zaposle. “Čike” u skupim odijelima, sa kravatama i
prilično visokim platama. “Čike” koje ne dotiču problemi običnog, malog
čovjeka, nemaština, težak život, neplaćeni računi.

Kako objasniti djetetu da umjesto njemu tata ili majka moraju sebi da kupe
cipele ili patike koje će nositi na posao jer one iste čike nisu sposobne da im
kupe obuću za uniformu? Kako objasniti djetetu da tata i majka umjesto njemu
moraju sebi da kupe majicu za uniformu, opet zna se zbog čije nesposobnosti.
I sve to od mizerne plate koja je čitavih 19 eura veća od prosječnog minimalca
u našoj državi. Apsurd nezabilježen ni u zemljama trećeg svijeta. Ako mi uopšte
bilo kome možemo biti zemlja prvog ili drugog svijeta.
Treba li djecu opterećivati rešavanjem stambenog pitanja po neviđeno
nepovoljnim, možemo slobodno reći besramnim, uslovima? Nebi trebalo ali se
mora jer ako tata i majka kupe stan po “povoljnim” uslovima koje im nudi
sindikat onda će se to dužničko ropstvo prenijeti i na djecu. I opet su krive “one
čike” koje odlučuju ali im ne pada na pamet da se umiješaju u svoj posao i
riješe makar jedan od ovih problema. Gledaju sa strane, znaju sve šta se dešava
to je sigurno ali im ne pada na pamet da nešto preduzmu, da pomognu, da
olakšaju ljudima. Puno je lagodnije, plus ne košta ništa, svakih nekoliko dana
pohvaliti policiju, pomenuti dostojanstvo, čast, poštenje, uniformu. Krupne su
to riječi, fino zvuče, možda i rejting dižu. Skupe su to riječi, najskuplje, ali smo
ih strašno devalvirali i pojeftinili skoro do bezvrijednosti.
Krijemo činjenice, uljepšavamo stvarnost, zavaravamo i sebe i druge.
Šminkamo babu koja nikad ne može biti djevojka ali se mi nadamo da će
poživjeti još koju godinu bez ozbiljnijih zdravstvenih problema. Poznajući ovu
“babu” nada je vrlo tanka. Sve veće nezadovoljstvo policijskih službenika
izazvano katastrofalnim stanjem u svim segmentima službe po pitanju zarada,
uniforme, obuće, opreme, ogromnog broja prekovremenih radnih sati, ozbiljno
narušenog zdravlja, prevelikog pritiska i stresa vrlo brzo će nas dovesti do
“poplave” zahtjeva za odlazak u penziju. Jednostavno, izlaz iz trenutne situacije
se ne vidi. Jedna čitava generacija sa policijske akademije od blizu 100 mladih
ljudi sjedi kući i čeka da se neko smiluje da ih pozove na posao. Da li još neko
vjeruje da služba nije sposobna da uradi bezbjednosne provjere za 100 ljudi od
decembra 2024 god. ? Prije će biti da država nema para čak i za ove mizerne
plate malo veće od minimalca za tih 100 ljudi. Ako je tako kako će onda
zaposliti i plaćati onih gromoglasno najavljivanih 700 ?
Da zaključimo. Krajnje je vrijeme da političari počnu da rade posao za koji
su izabrani i za koji su plaćeni. Njihova obaveza je da nama obezbijede
kvalitetne uslove za rad a građanima sigurno i bezbjedno društvo. I za to ne
molimo već sa punim pravom to zahtijevamo jer građani nisu sluge i podanici
političara već političari treba da budu sluge naroda. Svako ko misli, radi i
ponaša se drugačije ne misli dobro ni ovom društvu ni ovoj državi. Otrcane,
isprazne fraze o podrsci su već odavno passe toliko da postaju iritantne ne
samo nama već i običnim građanima. Nama treba prava, suštinska podrška koja
će biti mjerljiva i opipljiva. Od nje nas dijeli samo volja pojedinaca na
najodgovornijim funkcijama u ovoj državi. Conditio sine qua non, da li oni imaju
tu volju?