Mnogo Amerikanaca me zaustavlja i kaže da je bilo na krstarenju u Kotoru, rekao je crnogorski košarkaš Nikola Vučević.

Zvijezda Orlanda na poseban odgovara na pitanje koja je njegova domovina.

“Često kažem bivša Jugoslavija. Velika država koja se vremenom raspala na nekoliko manjih država. Dosta Amerikanaca me u posljednje vrijeme zaustavi i kaže da je bilo na krstarenju u Kotoru. Bude i onih koji ne znaju, pa im kažem preko puta Italije. Ako ni to ne ‘upali’, otvorim mapu na telefonu, pokažem i skratim muke i njima i sebi. Toliko sam dugo u SAD da ni ovdje ne znam gdje se svi gradovi tačno nalaze”, rekao je Vučević u intervjuu za Mocartsport.

Sjajni košarkaš rođen je u Švajcarskoj, a tokom djetinjstva je mnogo putovao.

“Nije bilo lako, ali ni stresno, jer smo ljetnje i zimske raspuste provodili u domovini. Brzo sam se navikao u inostranstvu, stekao brojna prijateljstva i naučio francuski jezik koji mi je praktično kao maternji. Uz sve to, imam i belgijski pasoš, proputovao sam ‘pola’ Evrope kao mali… Tada se i ratovalo kod nas, pa sam imao i tu sreću da budem izolovan od svega toga”.

Vučević je bio jedan od putnika u vozu koji su preživjeli nesreću na Bioču prije skoro punih 11 godina.

“Bog nas je pogledao. Preživjeli smo nesreću u kojoj je poginulo mnogo ljudi, između ostalih i moj saigrač. Bilo je i djece… Ne sjećam se tačno svega i trudim se da ne razmišljam o tome. Bio sam nijemi posmatrač i čekao trenutak kada će biti kraj. Prošao sam bez većih povreda, ali pojedinci koji su preživjeli dan danas imaju zdravstvenih problema. Ružno iskustvo poslije kojeg gledaš život na drugi način. Nekoliko mjeseci kasnije sam prvi put pokušao da uđem u voz… Djevojka i drugari, sa kojima sam išao na kupanje, pitali su me da li ću moći. Mislio sam da neće biti problema, ali kada sam stao ispred voza, identičnog onom koji je izletio sa šina, krenulo je da mi se vrti u glavi. Pogubio sam se i umalo pao u nesvijest. Odustali smo… Sljedeći pokušaj bio je odlazak na pripreme sa seniorima Mornara. Uspješan i baš neprijatan. Prolazeći pored kobnog tunela stavio sam slušalice u uši, pojačao muziku do kraja i sagnuo glavu prema dolje da ne gledam. Trudio sam se da ne razmišljam ni o čemu. Srećom, sve je prošlo kako treba. Uglavnom poslije svega, izbjegavam voz kao prevozno sredstvo”.

Iako je finansijski obezbijeđen, Vučević se nije promijenio u odnosu na mlađe dane.

“Naravno da je novac bitna stavka u svačijem životu i da pomaže u mnogim stvarima, ali ja nikada nisam razmišljao po sistemu ‘ja igram u NBA i imam pare’. Jedina prednost uspješnog sportiste u odnosu na, recimo, uspješnog medicinskog radnika, koji spasava živote mnogim ljudima, je da nas prepoznaju na ulici. To ne znači da treba da se ‘širim’ i ponašam kao da mi niko ništa ne može. Nije novac bio, niti će biti moja motivacija. Igram košarku otkako sam se rodio – u hodnicima, ispred kuće, na treningu… Samo košarka, košarka, košarka… Ne donosi sreću novac, već ljudi kojima si okružen i način života kojim živiš”, zastao je na ternutak “magični div”… “Ljudi sa kojima se krećem su mi prijatelji više od deset godina. Nisam se promijenio, iako sada sebi mogu da priuštim nešto što tada možda nisam mogao. Treba ostati skroman kakav god uspjeh da doživiš. Zato ljudi cijene Novaka Đokovića, jednog od najboljih sportista današnjice. Gdje god da se pojavi, plijeni jednostavnosću. To je vrlina koju svaki sportista treba da ima”, poručio je Nikola Vučević.