Ovo će vam natjerati suze na oči: Trebala je da mi pjeva na svadbi, umjesto toga spremam se za njenu sahranu
“Jelenu sam poznavala lično i bila par puta u njenom kućnom studiju u Borči. Dočekivala me je uvijek sa osmjehom i kuvala sjajnu kafu. Ona je bila biće koje u čovjeku može da izazove samo pozitivna osjećanja, zato mi je sama činjenica da je nju neko mogao da maltretira i ubije teško pala jer mi je to nezamislivo.
Suze mi same klize niz obraze dok pokušavam da napišem nešto u čast sjećanja na nju. Umjesto da najavljujemo njene nove pjesme, mi joj šaljemo posljednji pozdrav. Znate, sad nije ni bitno kako, ko, šta, gdje.
Činjenica je da se jedan mlad i vedar duh zauvijek ugasio, ne svojom već tuđom voljom. Koji to čovjek ima prava da gasi život? Ne znam ni da li sam patetična, ali činjenica je da su svi u šoku. Sa svih strana stižu komentari nevjerice da jedan anđeoski glas nikad više neće zapjevati. Neću pisati ništa o samom činu ubistva, jer prosto nemam snage za to, ni ishod nije bitan – šta će to da promijeni? Biće pravda zadovoljena možda, ali nju neće vratiti.
Ostavila je iza sebe par pjesama, predivnu ćerkicu čije ime neću da spominjem i lijepo jsećanje – početak karijere bez mrlje. Imala je samo 32 godine i sigurna sam da je mogla još mnogo toga da pruži.
Pustila sam Jecinu pesmu “Kaži Anđele” i stihovi su… “Kaži anđele, koji je moj greh? Skini pečat tuge s duše moje. Lošu sreću, čime kupujem i ovaj sivi oblak čime prizivam?”
Šalile smo se da mi pjeva na svadbi, a umesto toga ja se spremam da idem na njenu sahranu”.
