Ovo ne bi trebalo da se dešava u Crnoj Gori, članici NATO, u srcu Evrope

Piše: Episkop budimljansko-nikšićki Joanikije

Mladog pravoslavnog vikara Nikolu Radovića 25. maja brutalno je napala banda maskiranih napadača ispred njegove crkve u Baru. Prema informacijama, napadači su bili mlađih godina i iz Bara, a tokom napada mladići su govorili da je vikar Radović “agent stranih sila” te ga zbog toga napadaju. Samo nekoliko dana prije toga, samo 60 milja od Bara, ja i sedam sveštenika vršili smo službu u manastiru Svetog Vasilija Ostroškog, jednom od najsvetijih mjesta pravoslavnog hrišćanstva. Bilo je to privatno, bez poklonika, i uz prethodnu najavu da je godišnja javna povorka Svetog Vasilija otkazana zbog koronavirusa.

Ipak, vjernici su se okupili napolju u hiljadama, a ja sam ih molio da poštuju socijalnu distancu i da se vrate kućama. Hapšenja su počela uveče. Odveli su nas iz naših domova. Nastavili su sa svojim akcijama i u narednim danima, a na ulice su izašle stotine ljudi koji su protestovali zbog našeg pritvora. Zatim su policijske akcije otišle korak dalje i arhiđakoni i još 25 sveštenika su zadržani u policiji.

Ovakve stvari ne bi trebalo da se dešavaju u Crnoj Gori – zemlji u srcu Evrope koja je većinski hrišćanska, članica NATO-a i kandidat za članstvo u Evropskoj uniji. Plašim se da je razlog svemu ovome novac. Prije Božića stupio je na snagu novi zakon koji je grozno nazvan Zakon o slobodi vjeroispovijesti. Hriršćanske, jevrejske i muslimanske grupe – i njihova imovina – sada zahtijevaju državnu registraciju. Malo je država na svijetu koje istinski njeguju slobodu vjeroispovijesti, a ipak prisiljavaju vjerske zajednice da prvo budu u odobrenom vladinom registru. Još je manje onih koji propisuju da se mora dodatno dokazati vlasništvo nad imovinom prije 1918. godine u vladinim zemljišnim knjigama.

U situaciji kada se oko 80 odsto Crnogoraca deklariše da su srpski pravoslavni hrišćani to znači da je ovaj zakon u praksi zakon za njihovu vjeru. A kad druge vjerske mikro zajednice imaju posebne ugovore sa državom koja ih štiti od njihovih imovinskih odredaba, postaje diskriminatorni zakon protiv imovine Crkve.

Vlasništvo nad zemljom na Balkanu – sa složenim istorijama i premještanjem granica – trebalo bi da bude otvoreno pitanje. Ali u svim modernim državama imovinski sporovi bi trebalo da se rješavaju na sudu. U Crnoj Gori će, prema novom zakonu, o njima odlučivati vladine zemljišne knjige, bez prava žalbe na odluku u sudovima. Oni su imenovani za revizora, sudiju, porotu i izvršioce svih vlasničkih sporova za crkvenu imovinu. Ovo su sveta mjesta hrišćanskog bogosluženja, manastiri, hoteli za beskućnike i poljoprivredna gazdinstva koja svakodnevno hrane stotine porodica kroz narodne kuhinje. To su zgrade koje finansiraju univerzitetske stipendije za mlade Crnogorce, utočišta za siromašne i mjesta za duhovne obrede.

Oni koji vjeruju i oni kojima je vjera potrebna ne mogu sebi dozvoliti da Crkva ne bude u stanju da ih podrži. Ipak, ovim zakonom, ta imovina je ugrožena, a resursi koje Crkva koristi su u opasnosti da se preusmjere kako bi se namirili fiktivni zahtjevi za vlasništvo nad zemljom. Mnogi vjerni hrišćani u Crnoj Gori strahuju da će se to dogoditi. Zbog toga su prije izolacije zbog koronavirusa izašli na ulice širom zemlje kako bi protestovali protiv ovog pogrešnog zakona. šezdeset hiljada marširalo je u glavnom gradu Podgorici – oko deset odsto ukupnog stanovništva – okupilo se u masovnoj demonstraciji, pozivajući na opoziv Zakona o slobodi veroispovijesti.

Crnogorska vlada je reagovala tvrdeći da je crkva pod stranim uticajem, da njeni sveštenici i lideri nisu iz Crne Gore, kao i da, jer se nazivamo srpskom pravoslavnom crkvom, a ne crnogorskom, to nažalost može postati dio rasprave u parlamentima Evrope i na hodnicima Kongresa SAD.

Ipak, mi smo na teritoriji Balkana imali isto ime osam stotina godina. Niko ne bi sugerisao da je Rimokatolička crkva samo rimska, niti da su njeni sveštenici i parohijani različiti od onih u mnogim drugim zemljama u kojima se praktikuje katolicizam. Nema razlika među našim crkvama: naši vikari, monasi i poklonici podjednako su lojalni svojoj državi koliko i svojoj vjeri. Velečasni Radović je to shvatio, a njegova reakcija na brutalni napad pred njegovom crkvom bio je čin čovjeka Božjeg. Kada su pronađeni krivci, zatražio je da se ne podignu optužnice. Umjesto toga, molio je za oprost svojih napadača i za njih da pokažu istu milost donacijom svojoj parohiji. Kako to nisu mogli sebi da priušte, dali smo im donaciju i oni su je dali crkvi.

“Mi želimo samo mir i da služimo narodu. Mi nemamo interes za politiku. Smatramo da vlada ne bi trebalo da ima interes za religiju. Kao i u Jevanđelju po Luki 23:34 i mi im opraštamo, jer ne znaju šta čine. I molimo se da opozovu ovaj nepotrebni zakon.

Izvor: The Christian Post