Podgorički slikar srušio zakon fizike: Do Crne Gore brže preko Strazbura
Neobična priča podgoričkog slikara Vučića Ćetkovića. Hrabre me ocjene velikih slikara, ali ja samo znam da se nikad ne zna.
Njegov umjetnički put je prilično neobičan. U Crnu Goru, u kojoj živi i radi, stiže preko – Evrope. Ona ga je, na neki način, prva otkrila. I ta je koja ga poziva na ponovna “druženja”.
U tišini svog pitomog sela Beri, nadomak Podgorice, čijim venama teče najbolje vino, sprema se za nova gostovanja. Beč u martu, a već u junu ide u grad svjetlosti i slikarstva – Pariz.
Njegove radove prepoznao je prvo klub “Des art”, na čiji poziv je stigao u Strazbur. U Crnoj Gori je prije toga ovaj skromni momak tek malo izlagao samostalno i kolektivno. Da,kako kaže, podijeli sa onima koji vole slikarstvo unutrašnje nemire.
– Strazbur je bio moje prvo međunarodno predstavljanje, srećom i najjače. Zadovoljan sam, jer su, čini mi se, tamo lijepo razumjeli ono što radim. A šta ja to kroz različite forme nudim kroz crteže i boje na platnu? Tragajući za elementima ličnog, običnog i svakodnevnog, miješam realnost i apstrakciju, ali prije svega crtam svoju jaku emociju – veli Ćetković.
Veliki slikar i jedan od najboljih crtača na eks-JU prostorima Uroš Tošković prepoznao je najbolje šta to radi njegov mladi sugrađanin.
– Svjetlost ubija, lomi prostor i bježi iz njega. On ostaje slobodan. Ukoliko nekome nešto treba, eto vam sve, on nema vremena da se nosi sa svjetinom. Učinio je sve da bi bio slobodan. Na njegovim platnima je dio kosmičke prašine i zemaljskog ništavila – zapisao je Tošković.
Vučić Ćetković crta od ranog djetinjstva. Poslije završene osnovne škole, htio je da se upiše u srednju umjetničku, ali se uplašio oštrih cetinjskih zima. A onda je završio studije ekonomije u svom gradu.
Žao mu je, pomalo, što nije studirao likovnu akademiju, ali to nadoknađuje time što neprestano uči. Iz knjiga, druženja sa slikarima, na izložbama… A najviše sluša svoj unutrašnji glas.
– Posebno sam srećan što ću sa svojim slikama biti u gradu gdje slikarstvo ima posebnu cijenu. Gdje Sena, Jelisejska polja, stari dvorci i crkve neprestano šume o umjetnosti. Gdje je ispisan veliki dio svjetske istorije slikarstva. Samo, nekako me je strah šta će tamo reći o onome što radim. Hrabre me ocjene velikih slikara, ali ja samo znam da se nikad ne zna – tiho saopštava svoje nemire Ćetković.
MILENA KAO INSPIRACIJA
OTVARANjE izložbe u Strazburu pratila je na flauti i Vučićeva djevojka Milena, koja je ozbiljno zakoračila u svijet muzike. Zbližila ih je umjetnost.
– Ona zvukom stvara slike, dok ja nastojim da slikom proizvedem zvuk – kaže Ćetković i dodaje: – Koliko uspijevamo u umjetnosti, ocijeniće drugi. Ali se, sigurno, odlično razumijemo. Biće da je Milena bolji muzičar nego ja slikar. I neka tako bude i dalje.
(Savo Gregović/Novosti)
