Podgoricu su vodili oni koji je nisu voljeli

Podgorica je veliki stradalnik, to se osjeća u vazduhu, a vidi u svakom njenom kutuku, ne samo u novoizrađenim djelovima već nažalost, i u onim starim zidinama, kaldrmama, čiju autentičnost grad nije uspio da sačuva. Staropodoričanin Bogoljub Boban Velimirović najviše žali što duh nekadašnje Podgorice nije opstao, što je ni najmanjim dijelom nisu sačuvali oni koji su njome upravljali.
– Podgoricu su vodili oni koji je nisu voljeli. Jer, da su je voljeli znali bi da se ono što je autentično- čuva, ne mijenja se – navodi Velimirović.
Od svih rušilačkih pohara koje su Podgoricu snalazile, najveću žal nosi za uništenim grobljem ispod Crkve Svetog Đorđa i kinom Kultura.
– Nemam ništa protiv modernizacije i izgradnje novih objekata, ali imam protiv uništavanja duha po kome je jedan grad prepoznat, rušenja autentičnog i onog viševjekovnog utkanog u njega. Rukovodioci je nisu voljeli čim su to dozvolili. Ne kaže se džabe da na gradskom groblju možete mnogo saznati o jednom narodu, groblja su svjedoci jednog vremena, međutim kod nas to nije slučaj. Kad su komunisti pedeset i neke godine porušili groblje ispod Crkve Svetog Đorđa, gdje je bila grobnica mog oca sa 11 članova porodice, vjerovao sam da to neće ostati na tome i da ću jednoga dana uspjeti da sakupim kosti svojih najbližih, ali nisam. Odavno više nemam gdje da zapalim svijeću majci – priča Velimirović.
Kako navodi, u nekoliko navrata je tražio da se to groblje obnovi, da se izvrši eshumacija ali nije naišao na razumijevanje nadležnih orana… Sa podjednakom sjetom pomisli i na Kino Kultura, do čije ruševine teško da može i da prošeta.
– Doživljaj je bio otići u kino Kultura. Ko to nije doživio, ne može mu se ni približiti, nijedna fotografija, internet, sjećanje, ništa… U tom mraku, celuloidna traka preko koje su nam se puštali filmovi nam je donosila nešto najljepše u živote, tu smo se edukovali, družili, tu su bili prvi ljubavni sastanci, sve najbolje što se dešavalo Kultura je „kumovala”… Bilo je to kultno mjesto i to nije samo moja žal već i svih Staropodgoričana. Kultura je rana svih nas – prisjeća se Velimirović.
Kako navodi, više puta je pisao inicijative da se obnovi kuća Rista Stijovića, spomenik Božidaru Vukoviću Podoričaninu koji je rušen namjerno, da se u Staroj varoši i na Draču zaštite neke građevine ali ništa…
– Filmovi su prikazivani preko puta sportskog centra u Ulici Radoja Jovanovića, na brijegu od Morače, razapne se platno na zidu starog vojnog stana i tu smo gledali prve filmove… Koliko je to samo bilo lijepo i značajno za nas djecu. Današnja djeca imaju sve, fala bogu, al to zapravo nije ništa, nemaju sjećanja koja će i posle 20, 30, 50 godina da vam izmame osmijeh na licu, priče od kojih će im krenuti suza, ljubav od koje mi Staropodgoričani živimo i danas, uprkos svim promjenama koje su snašle naš grad – sjeća se Velimirović.
Dječja ulica
Napominje da je bio posebno zadovoljan i ispunjen kad su mu prihvatili inicijativu da jedna ulica u Podgorici nosi ime Dječja.
– Dvanaest godina sam se borio za to da Podgorica dobije Dječju ulicu i uspio sam uz pomoć UNICEF-a i još nekih subjekata…. – iskren je Velimirović.
Prekršteni stari podgorički nazivi
Ističe Velimirović da su brojni nazivi u Podgorici prekrišteni.
– Otkud Skaline na primjer kad su to oduvijek bili Sastavci. Zašto Gintaš kad je to Mol of Montenegro, Gintaš je firma kao Radoje Dakić, Prvoborac… Za Vezirov most sam isto predlagao da se zove Podgorički ili Momišićki most jer kad su ga porušili nijedan kamen od mosta nije ostao, sagrađen je potpuno novi i kako sad opet Vezirov. Boli me što se takve stvari dešavaju… Hotel Ljubović su promjenili u Siti, pa kud ćete ljepšeg imena od Ljubovića ispod Ljubovića. Sve što smo mogli da iskrivimo, iskrivili smo… – ističe Velimirović.
(Dan)