PRAVOSLAVNA CRKVA U UKRAJINI U RASKOLU: Razbijaju prozore, sveštenike polivaju bojom a međusobno se optužuju za izdaju

Sveštenik poliven zelenom bojom tokom nedeljne liturgije. Drugog su izvukli iz crkve na zapadu Ukrajine dok je policija stajala i posmatrala. Crkva koju su napali vandali, napunili pijenom, oblijepili zidove Staljinovim portretima i kasnije je zapalili.

Vijekovima je Ukrajinska pravoslavna crkva bila dominantna duhovna snaga u zemlji. Sada je crkva sve više predmet nepovjerenja, uglavnom zato što je njeno duhovno vođstvo — barem do maja — bilo u Moskvi, a ne u Kijevu.

Vladini zvaničnici su se nekada udvarali crkvenim vođama. Sada otvoreno govore o sumnjama da neki sveštenici sarađuju sa Moskvom i brinu da bi crkva mogla da bude trojanski konj za proruske stavove i drugo.

Kada je riječ o Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi, “mi ne govorimo o bogu, vjeri ili duhovnom razvoju“, rekao je Njujork tajmsu Sergej Kondračuk, predsjednik regionalnog savjeta Rivne u centralnoj Ukrajini. “Možemo da govorimo samo o najvećoj opasnosti po našu nacionalnu bezbijednost”.

To što je pravoslavna crkva sada u fokusu zvaničnih sumnji je još jedan primjer koliko je rat duboko preokrenuo sve aspekte života u Ukrajini. Čak i prije rata, pitanje odnosa sa Rusijom je već bilo trnovito, između onih koji su podržavali crkvu lojalnu Moskvi i onih koji su podržavali noviju, slično nazvanu Pravoslavnu crkvu Ukrajine, sa sjedištem u Kijevu.

Sada crkve koje su povezane sa Kijevom aktivno vrše pritisak na sveštenike u drugoj crkvi da promjene ili dokažu svoju vjernost. Izbile su nasilne svađe. Tenzije su toliko duboke da je Ukrajinska pravoslavna crkva u maju izmijenila svoje statute kako bi sebi obezbijedila “punu nezavisnost i autonomiju“ od crkve u Moskvi, što je tektonski prekid vjekovnih odnosa.

I pored toga, sumnje ostaju. U jednom primjeru, krajem juna, zapadni grad Lavov održao je jednoglasno, ali simbolično glasanje za zabranu crkve.

U ukrajinskom parlamentu, poslanik Mikita Poturajev sazvao je zvaničnu sjednicu o uticaju crkve. U intervjuu je potvrdio da vlasti istražuju sveštenike koji su povezani sa Moskvom da li rade na obezbjeđivanju ciljeva ruskoj artiljeriji; informišu ih o ukrajinskim aktivistima; i šalju podatake o položajima ukrajinskih trupa.

“Jasno nam je koliko su se pažljivo pripremali za invaziju na Ukrajinu“, rekao je, “i koliko je agenata poslato ovde i regrutovano”.

Prvog dana rata došlo je do hapšenja sveštenika u predgrađu Kijeva, gdje je oboren ruski helikopter. Policijski zvaničnici vjerovali su da je sveštenik pokušavao da pomogne oborenim pilotima da pobjegnu. Još jedan sveštenik iz kijevskog predgrađa Borođanka optužen je da je bio doušnik ruskim vojnicima koji su zauzeli sada desetkovani grad. U Rivnu je uhapšena supruga lokalnog sveštenika zbog sumnje da je sarađivala sa Rusima.

Sudovi i obavještajne službe pomno čuvaju informacije o slučajevima. Nijedan duhovnik nije javno osuđen.

Kondračuk, lokalni zvaničnik u Rivneu, ima Džavelin u svojoj kancelariji i lobira da se Ukrajinska pravoslavna crkva zabrani u njegovom regionu. Na školskim i vjerskim događajima, rekao je, vjernici su otvoreno zastupali proruske stavove. On je naveo predratnu proslavu mature na kojoj su desetine djevojčica pjevale pjesmu o “čekanju slave Svete Rusije“ i nedeljni školski festival na kome su djeca bila podsticana da slave carsku dinastiju Romanov.

“Otkako je Ukrajina postala nezavisna, Rusija je pokušala da prenese svoj uticaj i vrijednosti – kulturne, vjerske i druge – ovde“, rekao je on.

Kada je Ukrajina napustila Sovjetski Savez 1991. godine, Ukrajinska pravoslavna crkva ostala je lokalna Moskvi, dok je novoosnovana Pravoslavna crkva Ukrajine, lojalna Kijevu. Danas postoji oko 8.000 parohija lojalnih crkvi sa sjedištem u Kijevu i još uvijek otprilike 12.000 lojalnih Moskovskoj patrijaršiji. Ali otkako je počeo rat, stotine crkava su prešle na kijevsku stranu.

Mitropolit Kliment, portparol Ukrajinske pravoslavne crkve, negirao je da crkva pruža bilo kakvu pomoć ratnim ciljevima Moskve i napomenuo da je vođa crkve osudio rusku invaziju na dan kada se dogodila. Ipak, lojalnost je ostala nejasna, pošto je crkva ostala pod vlašću patrijarha Kirila, 75-godišnjeg lidera Ruske pravoslavne crkve, bliskog saveznika predsjednika Vladimira Putina i istaknutog pobornika rata.

Putinova opravdanja za rat imaju, piše NYP, konzervativne religiozne prizvuke. Ukrajinu je nazvao “neotuđivim dijelom“ ruskog “duhovnog prostora“. Krajem maja, crkva je konačno prekinula veze sa Moskvom, nakon što je stotine parohija prešlo u Kijev.

“Njihova motivacija su uglavnom pretnje“, rekao je mitropolit Kliment o sveštenicima koji su promijenili stranu. “Kao kad vam ljudi dođu u kuću, razbiju prozore, crtaju kukaste krstove. Ili kao u Lavovskoj oblasti, gdje je sveštenik poliven zelenom bojom jer je ‘bio kolaboracionista’. Kakva je njegova saradnja? Moleći vjeru za koju vjeruje da je istinita?“

Ukrajinski zvaničnici tvrde da sveštenici čine mali procenat od više od 1.400 slučajeva pokrenutih protiv građana zbog saradnje sa Rusima. I Poturajev, ukrajinski poslanik, priznao je da se pitanje izdajnika unutar crkve tiče pojedinaca, a ne da predstavlja “sistemski problem cijele institucije“.

Nepovjerenje je i dalje veoma prisutno. Zvaničnik Službe bezbednosti Ukrajine, koji je insistirao na anonimnosti zbog osjetljivosti teme, rekao je da je oko 200 sveštenika Ukrajinske pravoslavne crkve u “svakom regionu“ zemlje pod strogim nadzorom kao potencijalni saradnici. Osim njih, rekao je zvaničnik, “skoro svi“ crkveni sveštenici bili su pod nekom vrstom nadzora. Informacija nije mogla biti nezavisno potvrđena, ali je mitropolit Kliment priznao pritisak. “Barem su svi crkveni episkopi sigurno pod prismotrom“, rekao je on.

To ipak nije spriječilo hodočasnike da dođu u Pečersku lavru, jedno od najsvetijih mjesta za pravoslavne vjernike iz cijelog svijeta. Posle 1991. Moskovska patrijaršija je zadržala pristup lokalitetu, dok ga ukrajinska vlada formalno posjeduje kao muzej. Prošle nedelje, vjernici i vojnici prisustvovali su služenju.

Jurij Horodijenko, 48-godišnji vojni ljekar, hodočastio je u drevno srce manastira, podzemnu kriptu, sa gipsom na desnoj ruci od povrede zadobivene na bojnom polju. Rekao je da je kršten u manastiru i da vjeruje crkvenom rukovodstvu da odlučuje o njegovoj budućnosti.

“Molim se za Ukrajinu, za Kijev i da ne bude rata“, rekao je on.

Vojnik iz uništenog grada Marijupolja, Sergej Ščerbak, rekao je da je čuo za pojedinačne kolaboracioniste povezane sa crkvom, ali je primjetio da “sam crkveni sistem nije kriv“.

Ali u selu Hilča Druha, pola sata vožnje južno od grada Rivne, grupa mještana koja je vodila svoju kongregaciju kroz proces prebacivanja svoje crkve u Pravoslavnu crkvu Ukrajine bila je mnogo skeptičnija.

“Bez naše ukrajinske crkve i naše vojske, naša država neće postojati“, rekla je Katja Tuškovc, koja je okupila svoju kongregaciju da promjeni crkve nakon što je lokalni sveštenik dao da se naslika ikonu Romanovih u crkvi prije nekoliko godina. Kada je počela ruska invazija, pronašla je kritičnu masu koja je bila spremna da promjeni crkvu.

Sveštenik nije želio da menja crkvu.

Nakon što ga je grupa suočila sa zahtjevom za zamjenu koji je potpisala većina pastve, stigao je nadzorni sveštenik iz moskovske patrijaršije sa lokalnim sveštenikom da skloni njihovu imovinu iz bogomolje.

“Nadzorni sveštenik je kleknuo i prokleo naše selo“, rekla je Tuškovc. “Rekao je da se nada da ovde nijedna osoba neće ostati živa. Kakav je to sveštenik?”