PUBLIKA MOŽE DA TE UBIJE, A JA NE ŽELIM DA UMREM RADEĆI! Marina Abramović održala predavanje o svom liku i djelu, evo šta je rekla!

Marina Abramović drži javno predavanje pred hiljade ljudi koji su došli na poljanu ispred Muzeja savremene umjetnosti kako bi slušali poznatu umjetnicu o njenom radu, životu i načinu stvaranja performansa.

Publika različitih generacija sjedela je na jastučićima i pomno slušala sve što je Marina govorila skoro dva sata, a bilo je trenutaka kada su svi prisutni učestvovali u mini vježbama. Naime, umjetnica je govoreći o performansu u kome su, ona i njen tadašnji parner Ulaj urlali jedno na drugo sve dok nisu izgubili glas, pozvala sve da zajedno sa njom vrište što su mnogi i prihvatili.

Ušćem je odzvanjao urlik hiljade ljudi. Svoj govor Marina je započela temom “Šta je umjetnik” rekavši:

“Ne može se postati umetnik, s tim se rađa. Tehniku možeš da naučiš, ali dar ne. On je u tebi. To je kao kada dišemo. Ne pitamo se kako dišemo. Tako je sa stvaranjem. Ideje same dolaze i znamo samo kako da te ideje stvorimo. Umjetnik mora da se žrtvuje. Umjetnost zahtjeva žrtvu, samoću, patnju. Umjetnik mora biti ranjiv i egu tu nema mjesta. Narcizam stvara prepreku između djela i umjetnika. A djelo je najvažnije, a ne ti”, kazala je umjetnica.

Pomenula je i performans kao osnovnu vrstu svog umjetničkog izraza.

“U performansu nema glume kao u pozorištu. Nož je nož, krv je krv, tijelo je tijelo. Publika mora da osjeti energiju i iskrenost. Mora da ti vjeruje. Zato nema mjesta strahu od bola. Svaki dan smo bliži smrti i performans je nešto između života i smrti”, kazala je.

Na video bimu smenjivale su se fotografije iz njenog djetinjstva uz koje je govorila o svojoj majci, ocu, baki…

“Potekla sam sa Balkana. Njega ne možeš da izbaciš iz sebe. Uvijek sam smatrala da je Balkan most između Istoka i Zapada, a na svakom mostu duvaju ludački vjetrovi – mi smo njihov produkt. Zato umijemo da ludački volimo, da ludački mrzimo, ludački vjerujemo…”

Kroz fotografije sa performansa gdje je publika imala pravo da joj radi šta hoće predmetima poput noževa, ruže, olovke, užeta, ali i pištolja, prisjetila se momenta u kome je shvatila gdje je granica.

“Ljudi su me sjekli žiletima, boli ružinim bodljama, sisali krv… Sve vrijeme sam htjela da vidim dokle publika može da ide. Nakon šest sati je bio gotov performans i kada sam krenula ka publici svi su pobjegli. Niko nije hteo da se suoči sa krvavom Marinom. Kada sam se pogledala u ogledalo i vidjela da mi je pramen osjedio shvatila sam da publika može da te ubije. Od tada sam obazriva. Ne želim da umrem radeći. Ja volim svoj život”, zaključila je.

Marina je govorila i o performansu u kome je prala goveđe kosti.

“Stidela sam se rata koji se u tom trenutku događao na Balkanu. To sam želela i da prikažem, da koliko god prao kosti, odnosno ruke ne možeš sa njih oprati krv koju si prolio”, kazala je Abramovićeva.

Na kraju predavanja Marina je pročitala njen, umetnikov manifest u kome je između ostalog navela:

“Umjetnik ne smije da laže sebe i druge, ne sme da krade ideje, ne sme da pravi kompromise radi tržišta, ne smije da ubija druga ljudska bića. Treba da izbjegne da se zaljubi u drugog umjetnika (to sam dva puta uradila, apsolutno pogrešno), umetnik treba da bude erotičan, treba da pati, ne sme da bude depresivan, depresija nije produktivna. Samoubistvo je zločin prema životu. Umjetnik ne sme da se ubije! Ne smije da ima samokontrolu! Umjetnik mora biti svjestan svoje smrtnosti. Za umjetnika je bitno kako će umreti. Sahrana je poslednje umetničko delo pre odlaska. Treba umrijeti svjesno i bez straha”, zaključila je Marina zamolivši sve prisutne da ustanu i da, držeći čovejka pored sebe, zatvorenih očiju šire ljubav, što su svi i učinili, a nakon sedam minuta ona se zahvalila što su svi učestvovali u njenoj vježbi dodajući da će to zauvijek pamtiti.