Radmila Vojvodić: Ustavni sud treba da brani autonomiju univerziteta, od poslušnika sa UCG

Komentar Radmile Vojvodić prenosimo integralno: 

Ustavna žalba odnosi se na odluku Vlade kojom je uskraćeno osnovno pravo da Univerzitet utvrđuje studijski program saglasno profesionalnim potrebama i međunarodno priznatim standardima.

Riječ je o već legendarnom, da tako kažem, reformisanom i u Podgorici, na Medicinskom fakultetu i pri Kliničkom centru, a ne u Beranama akreditovanom studijskom programu Visoka medicinska škola.

Manipulisanjem iz jednog centra moći, iz Vlade, i to zarad potpuno ogoljenih političkih interesa, obesmišljeno je institucionalno djelovanje najvažnije obrazovne ustanove u državi, kao i sprovedene reforme, principi i standardi internacionalizacije Univerziteta Crne Gore.

Nema dileme da je Ustavom zagarantovana autonomija, koliko je svijeta i koliko je univerziteta, upravo zbog slučajeva kakav je ovaj aktuelni na UCG.

Da se bolje razumijemo, nijesam rezignirana, vjerujem u pravo i pravdu, samo uviđam da je akademska zajednica suočena sa izazovima koji ne dolaze samo izvan Univerziteta, već su proces i razmještanja moći i prava, rekla bih, prilično pervertirani.

Pogledajte samo slučaj našeg izuzetno referentnog naučnika, profesora Pešića. On strada zbog verbalnog delikta!? Podržavao je rektora, a to znači i odluke svih tijela Univerziteta, uprkos jednoj odluci Vlade, ali se oštro i javno izjašnjavao o tome. Zaprijećeno mu je da će biti smijenjen i smijenjen je surovo egzekutorski, bez ijednog argumenta. Zbog verbalnog delikta na sred univerziteta!?

I zbog toga će još i na Sud časti Univerziteta, zamislite to beščašće?

Jedan autonomni prostor znanja kakav bi univerzitet morao biti, postaje prostor neslobode da izrazite stav koji je oprečan sa proklamovanim iz Vlade… i to dirigovanim, i to nezakonitim?

Gle čuda, gle prerušavanja – prvo je Univerzitet svim svojim odlukama najviših rukovodećih tijela smatrao da mu je autonomija povrijeđena, a onda je poručeno da na “oruk” misli drugo, pa mu autonomija odjednom nije povrijeđena.

A kud to ide, što imamo na djelu, čemu svjedočimo – iz svih tijela Univerziteta smijenjeni su ljudi koji su se na bilo koji način ogriješili o taj nalog.

Kako to izgleda: profesorka koja je supruga profesora koji je smijenjen iz Upravnog odbora zato što se u glasačkoj mašineriji koja je uspostavljena u Upravnom odboru na njega kao Vladinog predstavnika više nije moglo računati, takođe je smijenjena; ministar koji je dao ostavku zbog prisile nad Univerzitetom gdje je profesor, ekspresno je smijenjen u Naučnom odboru poslušnim senatorom iz burazereskog lobija; jednom je studentu zaprijećeno da, iako ima renome nagradjenog desetkaša, ne može u saradničko zvanje, jer nije unisono mislio u Studenskom parlamentu… Dosta znakovito, slikovito… a to su tek neki besramni primjeri.

A zašto se čelnici Univerziteta čuvaju od neizvjesnosti sudskog procesa i plaše sudske presude? Pa neka sud ojača njihov položaj ako su u pravu. Ili tako ziheraški bilduju autoritarno ponašanje koje istrajno, javno i tajno podupiru Vladinim leđima?

Ako ima autoriteta Ustavnog suda i dovoljno svijesti o misiji koja mu pripada, o pravu i pravdi kao neprikosnovenim institutima demokratije, taj sud će pokazati svoj kapacitet. Ja želim da vjerujem da će Ustavni sud uzeti u razmatranje žalbu ex officio.
Tako, zapravo, doživljavam tu najvišu instancu sudske vlasti koja štiti Ustav, dakle ono najvažnije na čemu počiva država. U slučaju da bude odlučivao po žalbi o povredi autonomije, Ustavni sud bi, na izvjestan način, ujedno branio Univerzitet od samog Univerziteta, od jednog mazohističkog poslušničkog žmurenja pred povredom autonomije.

Možda se ispostavlja paradoksalnim, ali upravo zbog ovakvih društvenih fenomena postoji mogućnost da se pronađe razlog za odlučivanje suda po dužnosti. Pošto se radi o slučaju Univerziteta koji, kako već rekoh, od kako je svijeta i vijeka, država i univerziteta, ima specifično zaštićen položaj, i to još o sporu između Vlade i Univerziteta, u demokratskim društvima bilo bi sasvim očekivano da sud prepozna važnost svoje uloge.

Nažalost, moramo staviti rezervu prema tome što će se događati, jer sam i sama iskusila referentnost sudske vlasti kroz proces pred Upravnim sudom. Tamo je moja tužba za nezakonito smjenjivanje vraćena Osnovnom sudu, a da se Vijeće nije raspitalo ni toliko da to ne može biti radni spor, te da sam smijenjena kao rektor, ali da mi nije moglo biti oduzeto profesorsko zvanje i radno mjesto.

Ili, da se narugam, misle li da vladama, odnosno njihovim eksponentima pripadaju sve pravne moći, pa se ne unose u činjenice sudskog procesa?

Vidjećemo, živimo i djelujemo u državi koja još uvijek sriče vlastite institucije, pa i sudske. Žarko želimo društvo znanja i pravnu državu, ali ne znamo mjesto Univerziteta u tom mučnom procesu tranzicije – ni mjesto ni odgovornost.

Što još da kažem, sem da, ako predsjednik Vlade uskoro postavi kamen temeljac za Klinički centar u Beranama, mogla bih da se kao kažnjeni i smijenjeni rektor samopoložim u to zdanje, sve u žrtvu za autonomiju Univerziteta, realizaciju akreditovane Visoke medicinske škole i njenu evropski kredibilnu diplomu, za razvoj sjevera i voljenu mi Crnu Goru.

(Antena M)