“UČENICI NA ČASU ROKĆU, LAJU, PIJU, PSUJU I PLJUJU – A NE MOŽEMO IH KAZNITI”: Pobunilo se 7000 nastavnika!
Zašto je gotovo 7000 hrvatskih prosvjetara potpisalo peticiju kojom traže mjeru suspenzije učenika problematičnog ponašanja s nastave postane jasnije kad se čuje samo nekoliko relativno recentnih primjera iz hrvatskih učionica… Neka djeca na času laju, mjauču, rokću, drugi alkoholisani drijemaju, nisu više sasvim rijetki ni oni koji na lošu ocjenu bacaju stolice, izvikuju vulgarnosti, pljuju po učiteljicama, prijete šestarima, skalpelima, drže slušalice na ušima s glasnom muzikom pa i ne čuju da su prozvani, a i kad shvate, odbijaju komunicirati…
U svega dva dana otkako je zagrebačka profesorica hemije Sanja Lukić na nastavničkom forumu pozvala kolege da opišu što sve doživljavaju u razredu, internetom se izlila rijeka jada, nevjerovatnih primjera na granici šokantnosti i bizarnosti, koji upućuju na poremećaje kod neke od djece i porodica, ali i cijelog sistema te objašnjavaju zašto učitelji i profesori tvrdoglavo pozivaju na uvođenje mjera suspenzije. Nastavnica koja na forumu pod nadimkom Eris opisuje stanje u nekoliko škola u Slavoniji, želeći ostati anonimna, za Jutarnji list kaže: “Ljudi ćute jer se boje da ih se ne proglasi nesposobnima, često nemaju potporu niti od direktora koji su i sami izloženi pritiscima, mnoge škole nemaju stručnu službu, eventualno imaju pedagoga, ali trebamo defektologe, socijalne pedagoge, psihologe…
Ako porodica odbija bilo kakvu saradnju, tu treba uključiti i centre za socijalni rad, a u onim krajnjim situacijama, kad roditelji odbiju preporučenu porodičnu terapiju kod psihologa, onda je to već i za sud kao zadnju instancu… Sve se svodi na to da je nastavnik kriv. Imala sam grčeve, dobila čir na želucu, nisam htjela završiti na tabletama i kod psihijatra, zato sam dala otkaz. Radila sam u toj školi prije četiri godine, na određeno vrijeme. Ostala sam bez polovine primanja, godinu dana radila u drugoj školi na pola norme, ali su mi živci bili spašeni. Smetalo mi je najviše što su baš svi ćutali i ništa se nije preduzimalo.”
U 20 godina dosadašnjeg staža radila je po školama u Kninu, Zadru, Zagrebu, Hrvatskom zagorju… Svugdje je disciplina problem. “Uvijek je bilo nasilja, ali brine to da ga je sve više. I sama sam kao školarka bila fakin, pa me zapravo malo toga može sablazniti ili začuditi, no ovo više nije normalno, u mnogim se razredima situacija sve teže drži pod kontrolom. To su djeca koja ne poštuju ni autoritet nastavnika, ni autoritet vozača autobusa, ni autoritet službenika u banci… baš nikoga. Ono što izgovaraju spremačicama i kuvaricama u školi je neponovljivo.
Kad na času, na primjer, psuju, ponekad se kolege nastavnici prave da ne čuju ili im kažu ‘pripazi na rječnik’, svašta podnose jer im je jasno da nemaju pravu mjeru kojom bi mogli uspješno reagovati. Nije rijedak slučaj da roditelji, čak i kad upozoravamo, odbijaju vidjeti problem, smatraju da im je dijete izazvano, da ga nastavnik ne voli…”
Ivana Valjak Ilić učiteljica je njemačkog jezika u Osnovnoj školi Dubrava nedaleko od Vrbovca. “U našoj se školi znalo dogoditi da učenik donese nož u školu, pokuša napasti drugog učenika, a kad smo zvali roditelja, otac je izjavio da je baš on djetetu dao džepni nožić za samoobranu… Prva pedagoška mjera je zapisnik, komad papira, koji učenicima poslije čak i ne ulazi u dokumentaciju, ne vidi im se pri upisu u srednju školu… Da se vozite 150 kilometara na sat po gradu i da vam policajac napiše zapisnik kao kaznu, bi li vas to spriječilo da brzo vozite? Ako imate stručnu službu, učenika nakon ekscesa šaljete na razgovor pedagogu, psihologu… No, što je s puno područnih škola u kojima stručna služba i ne postoji? Ili pedagog i direktor rade ujutro, a vi problem u razredu imate poslijepodne. Učenika koji izaziva eksces ne smijete ni isključiti s nastave, niti ostaviti bez nadozra, ne smijete ga ni poslati kući. A i slanje na razgovor kod stručne službe takvi često doživljavaju kao nagradu, jer su se izvukli sa časa. Zato se i zalažemo za mjeru suspenzije, jer mnogi učenici problematičnog ponašanja, čim izgube publiku, kažu: ‘Oprostite, više neću, rado bih se vratio u razred’”.
Dok smo razgovarali, zagrebačka učiteljica Lukić uzalud je po svom kabinetu tražila “jednu crnu bilježnicu” u kojoj je prije par godina vodila dnevnik ponašanja vrlo problematičnog osmog razreda. “To je bila strava, kolege su čupale kosu kad bi imali nastavu u tom razredu. Razredni starješina, iskusna i stroga profesorica koja do tada nikada nije imala problema s uvođenjem reda, na kraju je otišla na bolovanje. Više nije mogla. Mnoge kolege ne vole o tome pričati jer smo jako samokritični, neki govore da smo nesposobni nametnuti red. Govore nam da su to ‘dječji nestašluci’. Pogledajte koliko je toga po učionicama, pa nisu valjda svi nastavnici ludi i nesposobni? Kad dobijemo dijete u školu, mi možemo samo odgojno nadograđivati to mlado biće koje je već donekle formirano kući, u porodici, stiglo u školu. U školi ćemo napraviti sve prije nego što upozorimo centar za socijalnu rad, što je krivo. Sve je više agresivne djece i iz naoko dobrih porodica.”
(Jutarnji.hr)
