SIMONOVIĆ: Udruženje novinara CG poslije 80 godina postojanja dotaklo dno

Kao najstariji aktivni novinar, kao jedan od najstarijih članova Udruženja novinara Crne Gore, kao bivši predsjednik te organizacije i nekadašnji predsjednik Saveza novinara Jugoslavije, kao dobitnih svih statutom ustanovljenih novinarskih nagrada i priznanja, želim javno da obznanim da se, poslije više od 50 godina, distanciram od odluka i aktivnosti Udruženja novinara Crne Gore, koje već nekoliko godina personifikuju samozvani, samoizabrani predsjednik Tihomir Burzanović i sekretar Ivan Milošević.

Činim to iz principijelnih razloga i u znak protesta, jer ne želim više da ćutanjem i žmurenjem doprinosim gašenju ove najstarije novinarske organizacije u Crnoj Gori kojem ga svojim drskim samovlašćem i šarlatanstvom sigurno i neminovno vode Burzanović i Milošević.

Na ovaj potez sam se odlučio nakon prekjučerašnje tobožnje „redovne godišnje skupštine“ Udruženja novinara Crne Gore, kojoj sam nezavan prisustvovao, mada sam i dalje formalno član uprave Saveza novinara Srbije i Crne Gore (ako i ta organizacija i ta uprava uopšte još postoje!?). Želio sam da se lično uvjerim na koje je to grane spala moja staleška organizacija kojoj sam posvetio više od pola vijeka života i novinarskog stvaralaštva.

Pored Burzanovića i Miloševića, desetak dobitnika nagrada i priznanja i njihovih pratilaca, tom „veselom skupu“ je prisustvovalo još desetak kolega, računajući i izvještače medija. Umjesto očekivanog izvještaja predsjednika Udruženja o njegovim aktivnostima i problemima u minuloj godini, učinio je to sekretar koji se požalio da su Udruženju svi okrenuli leđa, da se i tri posljednje vlastodržačke garniture prema Udruženju odnose kao i stara DPS vlast, a sve zato što je najveći broj članova Udruženja novinara Crne Gore (ustvrdio je da ih ima 250) „prosrpski orijentisan“!  A umjesto finansijskog izvještaja o nekim prihodima i rashodima, kazao je da su to neke sitne pare koje Udruženje dobija od Udruženja novinara Srbije, te da je u prošloj godini samo jedan član Udruženja platio članarinu (spomenuo je i njegovo ime, ali ću ga prećutati jer je prekjuče dobio jednu od nagrada, pa se može posumnjati da je zbog toga i nagrađen). Što se rashoda tiče, saznali smo da je gro para potrošen za „kovanje“ odličja i „nešto sitno“ za gorivo za „službena“ putovanja predsjednika i sekretara…

Vrhunac samovlašća i šarlatanstva je došao kad je uslijedila dioba nagrada. Umjesto da prisutni saznaju kad je raspisan konkurs za nagrade, u kojem je sastavu odlučivao žiri i da sve to, kako je i normalno, saopšti i nagrade obrazloži predsjednik žirija, to je učinio predsjednik Burzanović, tako da se stekao nesumnjiv utisak da niti je bilo konkursa, niti žirija, već da su sve obavili svemoćni i sveznajući predsjednik i sekretar Udruženja.

Neću u ovoj prilici komentarisati niz nekakvih nagrada i priznanja koja su izmislili i ustanovili Burzanović i Milošević, neću, pored ostalog, komentarisati ni nekakvu hibridnu povelju povodom 150 godina novinarstva u Crnoj Gori i čime je to ambasador Rusije zavrijedio da ove godine dobije to priznanje. Javno sam, nakon svega, zatražio objašnjenje zašto su i iz kojih razloga ukinute Nagrade za životno djelo „Veljko Vlahović“  i Nagrada za reportažu „Boško Pušonjić“ koje je svojevremeno ustanovila Skupština Udruženja novinara Crne Gore i koje su decenijama dodjeljivane po vrlo strogim kriterijumima.

Umjesto objašnjenja, Burzanović je zagrmio i obasuo me nizom najprimitivnijih uličarskih psovki i uvreda, da je bilo dosta moga, da više nema komunizma, da sam ja bitanga penzionerska i da više nemam šta da tražim u Udruženju novinara, da je Veljko Vlahović zločinac i ubica, da Boško Pušonjić nije bio nikakav reporter, konačno da ja nemam šta da pričam jer je moj stric ubio nekakvog popa u Bosni!

Ne pada mi, naravno, na pamet da se spuštam na ovaj nivo i komentarišem sve ove paranoične laži i primitivluke Burzanovića, moram samo, istine radi, reći da su oba moja strica četnici postrijeljali u Kolašinu već 1942. godine i da nijedan Bosne nije ni gledao, a sve ostalo ostavljam da cijene i oni koji su prisustvovali, bili svjedoci ovog „monologa“ Tihomira Burzanovića, i oni koji budu imali strpljenja da pročitaju ovaj tekst.

Ja se, umjesto toga, obraćam mlađim, časnim, čestitim, poštenim, dobromislećim i dobroželećim kolegama, onima koji se istinski osjećaju pripadnicima Udruženja novinara Crne Gore, koji poštuju svijetle tradicije ove organizacije, da dignu glas, da osujete dalja štetočinstva ovakvih samozvanaca i uzmu kormilo organizacije u svoje ruke, da joj povrate stari ugled i slavu, ono što je krasilo gotovo osamdeset godina, koliko je pod svoj barjak okupljala pripadnike ove „prokleto lijepe“ profesije, nikad ne pitajući ko se kako krsti, kojoj vjeri, naciji ili partiji pripada, već samo da li je podanik istine, da li služi onom svetom pravilu koje je promovisao upravo Veljko Vlahović: „I u gori istinu zbori!“ U tome će, naravno, uvijek imati moju bezrezervnu podršku.