SVA ČUDA SVETE PETKE: Svi koji su osjetili Božiju milost ispričali su istu priču o svetici i plaštu!

Poznato je da je kult svete Petke veoma razvijen u srpskom narodu. Mnoge naše porodice slave je kao krsnu slavu (po brojnosti svečara u Srbiji ova svetica zauzima peto mjesto – iza svetog Nikole, svetog Jovana, svetog Đorđa i arhangela Mihaila), baš kao što su njenom imenu posvećeni i i brojni srpski hramovi u kojima joj se vjernici obraćaju molitvom za pomoć i spas u bolesti i drugim životnim neprilikama.

Mošti Svete Petke u Jašiju

Radeći, prije nešto više od deset godina, na knjizi o svetoj Petki, naši sveštenici prikupili su i svedočanstva zaštite, iscjeljenja ili opomene, napominjući kako im “dolaze mnoga iskreno vjerujuća lica kojima moramo da priznamo autentičnost njihovih viđenja”. Prenosimo samo jednu od takvih fascinatnih ispovijesti iz tog vremena:
Jedan oficir JNA i član tada neprikosnovene Partije, zatečen je na koljenima na podu beogradske kapelice udubljene u stijeni ispod zidina kalemegdanske tvrđave, posvećene svetoj Petki. Kad ga je neko od vjernika upitao kako on, kao vojno lice, tako slobodno ispoljava svoja vjerska osećanja uprkos Partiji koja mu to zabranjuje, on je odgovorio: Ova crkvica mi je spasla život. Za vrijeme Drugog svjetskog rata ja sam ovde u blizini bio napadnut od strane njemačke patrole i gonjen policijskim psima koji su mi bili za petama. Spas sam potražio u ovoj pećinici – crkvici koja tada nije imala ni vrata koja bi me mogla zaštititi od pasa. Utrčavši u crkvicu ja sam očekivao da će psi ući i rastrgnuti me prije dolaska patrole. Međutim, psi su stigli i lajali, ali nisu ulazili dalje od praga.
Utom su stigli i policajci i jedan od njih je kročio unutra sa pištoljem i baterijom. U tom trenu stvorila se odnekud ispred mene neka žena u crnom odijelu i stavši ispred mene raširila svoj plašt da me zakloni. Vojnik je šarao baterijom i preko mene i preko svih zidova i uglova kapelice, i nije me vidio. Bio sam za njega nevidljiv! Vojnici su odjurili dalje, a žena u crnini je nestala. Tek poslije dva sata ja sam skupio hrabrosti da izađem iz kapelice, ne znajući da li su moji gonioci u blizini, ali je napolju sve bilo mirno i djelovalo je umirujuće.
Poslije sam saznao da je ova crkvica posvećena svetoj Petki. Bacivši pogled na ikonu, vidio sam da je Ona bila obučena u crne haljine, i tako sam je prepoznao. Ona mi je spasila život, i zato dolazim ovdje da joj se zahvalim.

„Žena u crnom“Sveta Petka se vjernicima, prema brojnim prikupljenim svjedočanstvima, javlja ne samo u snu, već i na javi, pri čemu je najčešće vide kao “ženu u crnom” (dok se Moldovlasima javlja češće u bijeloj odeći). Ona ih
Prepodobna Mati Paraskeva obično tješi i blaži ako joj ukazuju poštovanje i posjećuju njenu crkvu. Ponekad im donosi vijesti o ozdravljenju, ali istupa i kao vijesnik propasti i opominje što krše post petkom ili što rade nedjeljom. Neobična je i, na isti način sačuvana, priča iz sela Vitanovca kod Kraljeva, koja se ipak završila srećno. Domaćica porodice je izašla na put da sačeka autobus kojim je trebao da stigne njen muž, da mu rukom mahne da ne izlazi iz autobusa nigdje u selu, već da požuri kući zbog neke obaveze. Bio je praznik. Čekajući autobus desi se da na nju naleti kombi, odbaci je u stranu i ona ostane da leži kontuzovana.
Osvijestila se u bolnici, baš kada je primala injekciju. Poslije odlaska bolničarke, ostade “žena u crnom pored kreveta”.– Trebalo je dijete da ti strada, ali ti si ga zamijenila. Nemoj da tužiš vozača koji je je pregazio. Kad ozdraviš, idi u crkvu svete Petke i upali svijeću… Zašto si radila na petak. I zašto uopšte radiš nedeljom? Kad je utonula u san, bolesnica je videla unutrašnjost crkve svete Petke i raspored ikona na zidu. Kada je izašla iz bolnice, otišla je u crkvu svete Petke i to ispričala starješini.

Crkva Svete Petke na Kalemegdanu, Foto: Kurir/Zorana Jevtić

Ljekovite vode svete PetkeKult svete Petke njeguje se vjekovima u jugoistočnoj Evropi, kako kod Srba tako i kod Grka, Rumuna, Bugara, a poštuju je i neki nehrišćanski narodi na srednjem istoku. Sa velikim talasima srpskih seoba poštovanje svete Petke se sa juga prenosilo do Dalmacije i Mađarske, a najsnažnije se iskazalo u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Šumadiji i Sremu. Vjernici se svetoj Petki obraćaju molitvom za pomoć i spas od bolesti i drugih životnih nevolja. Pored hramova posvećenoj svetiteljki često se nalaze izvori ljekovite vode koju ljudi uzimaju, vjerujući i nadajući se da će im zaliječiti rane i zaštititi ih od bolesti. Tako i pored Crkva Pokrova Presvete Bogorodice kraj Rasine postoji izvor vode, narod smatra ljekovite, posvećen ovoj svetiteljki.
Sve je počelo daleke 1934, kada je po nalogu Milosava Vasića, zadužbinara iz Gornjeg Zleginja, i njegovog sina Radoja, neimar Blagoje Mitrović izgradio česmu kraj Rasine, nedaleko od same kruševačke varoši. Zbog ljekovitih svojstava njene vode, česma je uskoro dobila naziv Izvor Svete Petke, stekavši u narodu epitet svetog mjesta. I ljudi su upravo na ovim izvorima (ustanovljene su dvije česme, sa “muškom” i “ženskom” vodom) tražili iscjeljenja za bolesti očiju, ekceme na koži i licu, ali i druga oboljenja, sa dubokom vjerom da je izvor Božji dar. Svako ko je zahvatio vodu, a takvih je bilo jako puno, ostavljao je neki prilog: neko novac, neko peškir, neko maramicu… I po tome je mjesto postalo poznato u čitavom kraju, kao i po zahvalnosti onih koji su vjerovali da su baš ovdje našli lijeka za svoju boljku. Vremenom, na ovom mjestu se pojavila i mala gradjevina od nepečene cigle, a prvo zidano zdanje podignuto je 1985. godine. Narod ga je prihvatio kao crkvu i nastavio da posjećuje, posebno o praznicima…

Foto: Kurir

Najposjećenija kapela na Kalemegdanu

U eparhijama SPC oko 240 parohijskih i manastiorskih crkava posvećeno je svetoj Petki, a u Beogradu je najposjećenija kapela na Kalemegdanu gdje se svake godine, poslije liturgije u Crkvi Ružici koja je u neposrednoj blizini, organizuje litija u kojoj učestvuji vjernici. Kalemegdanska kapela Svete Petke sagrađena je na izvoru vode za koju se vjeruje da iscjeljuje očne bolesti i u njoj se, kao velika svetinja, čuva mali prst svetiteljke. Prema narodnom predanju kapela na Kalemegdanu i crkva Ružica podignute su još u 15. vijeku za vrijeme despota Stefana Lazarevića, ali su i porušene u vrijeme turske vladavine.
Današnja kapela i crkva, mjesto hodočašća gdje se svake godine na Petkovicu okupljaju mnogobrojni vjernici, izgrađena je 1937. godine po projektu arhitekte Momira Korunovića. U novosagrađenoj krstionici uz kapelu Svete Petke obavljaju se krštenja vjernika uz poštovanje izvornog hrišćanskog rituala – pogružavanjem.
Praznik proslavljuju i beogradska crkve Svete Petke na Čukaričkoj padini i druge mnogobrojne crkve u Srbiji i drugim pravoslavnim zemljama koje veliko poštovanje ukazuju svetiteljki. Inače, hramove ovoj svetiteljki Srbi su počeli da zidaju još u doba Nemanjića. Najviše ih je bilo na Kosovu i Metohiji – kako po gradovima (Prizren, Priština, Peć), tako i po selima. Poslednji srpski despoti i despotice, takođe su mnoge hramove posvetili Svetoj Petki.

Foto: Kurir

Kapela svetog kamenaI, za mnoga mjesta posvećena ovoj svetici vjeruje se da čudotvore. Tako se u kapelici uz crkvu manastira svete Petke u Stublu (11 kilometara od Vrnjačke Banje), u kojoj se čuvaju jastučnica i pokrov ove svetiteljke, nalazi i stub za koji mnogi vjeruju da je čudotvoran. U Kapeli svetog kamena, se, naime, čuva dio oltara za koji se vjeruje da je pripadao nekoj drevnoj crkvici, po svemu sudeći od trošnog materijala, jer ni u temeljima nisu sačuvani njeni tragovi, od koje je jedino on ostao. U međuvremenu je sa njega je nestala i horizontalna ploča koja se tu nalazila, pa od tog doba podsjeća na četvorougaoni stub ukopan u zemlju.
Vlasnik livade na kojoj se nalazio bio je izvjesni Arsenije, oženjen 1875. udovicom Rumenom, koja je imala sina Tihomira Milosavljevića. Narod se redovno, uz molitve, okupljao oko tog kamena, što je Arseniju smetalo. Odlučio je da kamen izvadi i baci ga u potok. Međutim, vrativši se kući, vidio je pastorka teško bolesnog. Uplašen, pokajao se i vratio kamen na staro mjesto i mladić je – odmah ozdravio. Zajedno su, kasnije, na livadi podigli crkvicu daščaru. Kada se Arsenije upokojio, livadu je, zajedno sa crkvicom, naslijedio Tihomir, od koga ju je 1965. godine kupio Stojan Komatović iz obližnjeg sela Ravanice, koji je želio da na tom mjestu podigne novu, veću crkvu i manastir, težeći i sam monaškom životu. Na praznik svete Petke 1978. vladika Stefan je svečano osveštao crkvu i dao blagoslov.

Nije, nažalost, prošlo mnogo vremena i crkvica od dasaka je izgorela u požaru 1986. godine, pa je kamen opet ostao na otvorenom. To je, međutim, potrajalo samo dok Dragiša Gojković nije podigao današnju  kapelu. Razlog da se na to odluči je bilo čudesno spasenje na njegovom imanju na Kosovu. Naime, pod pritiskom Šiptara nije hteo da poklekne da proda imanje i da se iseli. Da bi mu se osvetili i izvršili dodatni pritisak, Šiptari su jednog dana nasrnuli i opkolili mu kuću, tako da je Dragiša bio prisiljen da pobjegne na tavan. Sa puškama u rukama i glasno ga vređajući, Šiptari su pošli za njim. Jedan je već počeo da se penje i na tavan. U tom času ispred Dragiše se pojavila žena u crnom (u kojoj je tek kasnije prepoznao lik svete Petke) i rekla mu „Ne boj se Dragiša, ja ću te sakriti“. Tako se i desilo! Gonioci su bili u nevjerici kako je nestao kada je „sad bio tu“, i poslije nekog vremena u čuđenju su otišli.

Preselivši se u Vrnjačku Banju gdje je kupio kuću, Dragiša je čuo za požar u Stublu, pojavio se u manastiru, ispričao bratstvu priču o čudu koje mu se desilo i predložio da plati i materijal i radnike, kako bi se podigla kapelica posvećena svetiteljki koja mu je na čudesan način pomogla. Tu je smješten i kamen koji je otad na sigurnom, pod krovom osmougaone kupole crkvice nazvane Kapela svetog kamena. U kapeli se ne vrše bogosluženja – mjesto je isključivo pokloničko. Kamen posjećuju mnogi koji uz veru i molitve očekuju da Bog preko njega čudotvori.

Čudotvorne mošti Svete Petke

Sveta Petka, koja je istorijska ličnost svrstana u red svetih, kao jedna od najvećih misionarki hrišćanske vjere poštuje se danas u cijelom pravoslavnom svijetu, a na poklonjenje njenim svetim moštima koje počivaju u Jašiji u Rumuniji dolaze i pripadnici drugih religija vjerujući u njenu iscjeliteljsku moć. Posebno joj se obraćaju žene svih vjera i nacija smatrajući je svojom zaštitnicom. Prepodobna mati Paraskeva je, inače, rođena u Epivatu, malom mjestu u blizini grada Kalikratije (Pivat, turski Bojados), između Silinavrije i Carigrada, u Maloj Aziji, pri kraju desetog, ili po nekim autorima i na početku 11. vijeka, a prema zapisima srpskog vladike Nikolaja Velimirovića, porijeklom je Srpkinja. Po predanju, mnoge godine je provela u pustinji, u postu i molitvi i usamljeničkom životu. U dubokoj starosti javio joj se, u snu, anđeo, i uputio u otadžbinu da širi vjeru Hristovu.

Na njenom grobu, kaže legenda, događala su se čuda. Bugarski car Jovan Asen 1238. po jednima je oteo, po drugima jednostavno prenio mošti svete Paraskeve u svoj prestoni grad Trnovo. Kad su Turci osvojili Bugarsku, mošti su prenijete, po zapovijesti sultana Bajazita, u moldavski grad Jaši. Kneginja Milica uspjela je 1396. da izmoli svetiteljkine mošti i sahrani ih u crkvi Ružici, na Kalemegdanu. Vjeruje se da su od vremena despota Stefana Lazarević sto godina počivale u stijeni pored kalemegdanske kapele i izvora Svete Petke i da su joj na poklonjenje dolazili i pravoslavni i katolici pa i muhamedanci, tadašnji okupatori Srbije. Kult svetiteljke je u Srbiji dobio na snazi krajem 14. vijeka, poslije Kosovske bitke i u vrijeme početka turske vladavine kada su mnogi umni i duhovni ljudi našli utočište u srpskoj zemlji. Sultan Sulejman Drugi prenio je mošti svete Paraskeve 1521. u Carigrad.

Konačno, 1641. carigradski patrijarh Partenije poklonio je mošti moldavskom knezu Vasiliju Lupulu, koji ih je prenio u Jaši i položio u crkvu Sveta tri jerarha. Mošti svetiteljke danas se nalaze u prelijepoj katedrali u gradu Jaši (poznatom upravo kao vjerskom središtu i najznačajnijem mjestu hodočašća na tlu Rumunije, sa preko 50 crkava).

„Prvo i najveće čudo svete Petke je sama činjenica da njeno tijelo, koje je bilo godinama zakopano u zemlji, nije istrulilo. Njene svete mošti zaista podsjećaju na živog čovjeka koji je samo nakratko usnio“ – zabilježili su autori monografije „Sveta Petka – slava srpska i zaštita vjernih“, naglašavajući kako se upravo preko njenih moštiju već vjekovima projavljuje velika Božija milost, koja se vidi u čudesnim iscjeljenjima, ozdravljenjima brojnih ljudi koji dolaze da joj se pomole, bez obzira na vjeru i nacionalnu pripadnost. Kao jedan od novijih navode i primjer studentkinje muzičke akademije koja je bila bolesna od leukemije.
“Poslije mnogo napora ljekari su rekli da nemaju više šta da preduzmu. Tada su roditelji, skrhani bolom, pohitali čudesnom ljekaru, moštima Prepodobne, s jakom vjerom, s molitvama i suzama, da im iscijeli kćer.
Tokom dva mjeseca sveštenici Saborne crkve i roditelji zajedno sa kćerkom molili su se Bogu i Prepodobnoj za iscjeljenje. Nakon revnosnih molitava, djevojka se potpuno iscijelila od leukemije, tako da su se čudili svi ljekari, a početkom sledeće godine vratila se na Akademiju, na predavanja.” Vjekovi prolaze, a priča o svetiteljki i dalje nadahnjuje srca vjernih. I snaži vjeru, vraćajući nas, uvijek iznova, samoj njenoj suštini.

(Slavoljub Marković, Bastabalkana.com)