Ubijeni su Marino Ožić Paić, Marin Boban i Jurica Torlak. Uhapšen je Zavadlav, a ushićeni su komentatori po društvenim mrežama.

Erupcija masovnog oduševljenja brutalnim zločinom

Takva erupcija masovnog oduševljenja nekim zločinom nije viđena od devedesetih godina. Zavadlav je preko noći od anonimnog momka poznatog policiji i sudijama postao zvijezda internet očajnika, ljudi željnih lakih rješenja teških problema. Slavi se njegova “hrabrost”, pa “odlučnost” da uzme “pravdu u svoje ruke”, piše se kako je za Split više uradio on nego brojne institucije jer je, eto, zauvijek uklonio tri dilera s ulice. Podrška se nije zadržala samo na vrućim internetskim parolama nego se proširila i na konkretne oblike pomoći pa su fanovi s društvenih mreža Zavadlavu angažovali Branka Šerića, jednog od najpoznatijih hrvatskih advokata.

Heroj, mrtvi i kolateralne žrtve uzimanja pravde u svoje ruke

Činjenice kažu kako su od prve informacije da je tada nepoznati počinilac nekog ubio na nedavno uređenom trgu na Šperunu – do časa kada je Zavadlav uhapšen u kafiću Borsalino na Skalicama prošla manje od tri sata. Za to je vrijeme ubio tri osobe, tražio četvrtu, šetao ulicama s kalašnjikovom u rukama, odbacio pušku, presvukao se, otišao u kafić udaljen nekih pet minuta laganog hoda od ulaza u Policijsku upravu splitsko-dalmatinsku i naručio piće.

Prema stručnjacima, policija nije mogla da uradi ništa više od učinjenog. Na šta bi sve ličilo da je ubica odlučio da bježi ili da mu je u glavi bio krvoločniji plan, uzaludno je i nagađati. Ispalo je tako kako je ispalo. Ljudi šokirani mecima koji su se slučajno zabili u njihov automobil i svi oni uznemireni pucnjavom po gradu svedeni su na kolateralne žrtve “uzimanja pravde u svoje ruke”.

Zapravo, Zavadlav nije uzeo pravdu nego kalašnjikov kojim je zaustavio tri života. Sva trojica ubijenih spadaju među one koje obično nazivamo osobama dobro poznatima splitskoj policiji. Jedan od njih, Jurica Torlak, prije šesnaest je godina motorom usmrtio osmogodišnju djevojčicu, otišao s mjesta nesreće i za to dobio trogodišnju zatvorsku kaznu uz trogodišnju zabranu upravljanja vozilom. Ukratko, sve što napišemo o ovom slučaju govori o dubokom i vjerojatno nepovratnom sunovratu Hrvatske, države čije institucije nemaju gotovo nikakav kredibilitet. I o masi žednoj krvi, piše Index.

Matić: Niko nije trebalo da umre

Sociologa Renata Matića zamolili su za komentar cijele situacije, a naročito podrške ubici. Po njegovom sudu, ona govori o nepovjerenju u institucije, a ne o društvenoj patologiji.

“Svi su jučerašnji životi u Splitu mogli, trebalo je i moralo da budu sačuvani da su žrtve od samog početka sukoba sa zakonom doživjele takav odgovor pravne države koji bi ih odgurnuo dalje od devijantne karijere. Sve je to izostalo”, navodi u pisanom odgovoru Matić pa očekivano adresira krivicu.

“Ekscesi postaju redovne pojave”

“Ovaj događaj, kao i stradanje nemoćnih ljudi u privatnom domu, mogli su i trebalo je da budu spriječeni unutar odgovornosti pravne države. U stabilnim društvenim uslovima sankcije obeshrabruju kriminal i poigravanje sa zakonima, ali i pomažu u ostvarenju višestrukih preventivnih efekata. Tako će svako krivično djelo za sobom povući pravni odgovor, ali i javnu osudu kao moralni odgovor javnosti, što u sinergijskom smislu ne ostavlja dilemu oko toga isplati li se kriminal ili ipak ne. Nasuprot tome, društvena stvarnost u kojoj mehanizmi formalne socijalne kontrole dopuštaju pojedinačnoj devijantnosti da ostane nekažnjena ili se krivični progon namjerno izbjegava kako bi se potom neki kriminalni čin pokušao opravdati ratnim okolnostima ili ‘višim ciljevima’, otvara širok prostor mogućnosti da pojedinačni eksces postane redovna pojava”, smatra Matić.

Index podsjeća da su u nedjelju na vanrednoj konferenciji za novinare na pitanje odakle ubici kalašnjikov čelnici splitske policije rekli da su u zemlji koja je “izašla iz rata”. Što je tačno, ali rat se završio 1995, a sada je 2020. godina.

“Sramotni primjeri s vremenom postaju poželjni uzori”

Vratimo se Matiću.

“Nepoželjni i sramotni primjeri vremenom postaju poželjni uzori, ratni profiteri pretvaraju se u uspješne preduzetnike, a njihovom ‘sposobnošću’ i ‘u ime razvoja’ članovi društva koji su decenijama stvarali društvena dobra preko noći ostaju bez svog udjela i bez radnih mjesta”, primjećuje sociolog.

“Očajničko uzimanje pravde u svoje ruke”

I zaključuje: “Pravna država postoji kako bi svakome ko živi dobronamjerno i u dobroj vjeri pružila usluge, od stručne profesionalne podrške, pa do zaštite od kriminala i od onih sugrađana koji su odlučili da žive izvan zakona i žele da dođu  do materijalnih ciljeva ugrožavajući druge. Kad imamo iskustvo da to ne možemo dobiti, šta nam preostaje? Život u stalnom strahu i povlačenju, bijeg ili, ono najgore, očajničko uzimanje pravde u svoje ruke? Mislim da podršku kojoj svjedočimo prije svega treba shvatiti kao ozbiljno upozorenje društvenim akterima koji imaju moć, a time i odgovornost da urede društvo do mjere da se takav slijed događaja više ne ponovi.”