Umri srpski, ili kako je Kusturica postao Kusta Prvovjenčani - Volim Podgoricu

Umri srpski, ili kako je Kusturica postao Kusta Prvovjenčani

Šta je navelo tog divljeg bosančerosa da, čitajući Selimovića, Andrića i Ćopića, otputuje u njihove daleke svjetove i počne da traga za svojom genetskom šifrom? Ta detektivska istraga za samim sobom, pretvorila se u jednu od najvećih i najpotresnijih srpskih priča, pretvarajući Emira u najmoćnijeg čovjeka iz sijenke koji telepatski upravlja svim srpskim vladarima

Autor: Aleksandar Apostolovski/Nedeljnik

Ne zna se tačan trenutak kada je Emir Kusturica, osumnjičen da je pobegao sa srednjovekovne freske, odlučio da se suprotstavi prirodi i učini nemoguće: da njegov život teče unazad. Ta vremenska dimenzija seže od trenutka današnjeg, od džiberskog pjačkaškog neoliberalizma, do trenutka kada ga je neki ikonopisac, ko zna kad, u ko zna kom hercegovačkom manastiru, naslikao istog ovakvog kakav je danas: dugokosog, bradatog, zadrtog, nepodnošljivog i neodoljivog.

Kao prvi srpski pravoslavni geriljeros u gumenim čizmama, koji u pauzi revolucije koja teče snima velike filmove, Kusta je izumeo vremensku mašinu kojom putuje kroz povest i istražuje sve crne rupe nacionalne podsvesti, u nadi da će pronaći rešenje, otkriti tajnu šifru srpske katastrofe i konačno, kao forenzičar naših nacionalnih pobeda, mitova i zabluda, doneti dokaze zbog kojih smo ovakvi kakvi smo: ubogi, siromašni, odbačeni, poluludi i valjda zato, tako jedinstveni!

Iako kazaljka njegovog sata ide u obrnutom smeru, on se ne podmlađuje, mada se pretpostavlja da luta ranim srednjim vekom, kao otkačeni bradati vitez, duh naoružan koltom, koji upucava turske bande. Valjda mu je zato nemoguće odrediti godine. Nekada podseća na Boška Buhu, nekada na Starca Foču, nekada na Fridriha Engelsa!

Ako je, međutim, zaista star nekoliko vekova i ako je već postao hodajući spomenik, kako onda živi, upravlja i vlada našom kolektivnom savešću? Šta je navelo tog divljeg bosančerosa da, čitajući Mešu Selimovića, Ivu Andrića i Branka Ćopića, otputuje u njihove daleke svetove i da u tim galaktičkim, bestežinskim prostranstvima maštarija, počne da traga za svojom genetskom šifrom? Ta detektivska istraga za samim sobom, pretvorila se u jednu od najvećih i najpotresnijih srpskih priča. Kusta je, razume se valjda, dovoljno inteligentan da je rasplamsava i razvija njenu dramaturgiju, menjajući junake, pejzaže i glumce.

Zbog čega se Emir odrekao sarajevskog čaršijskog konformizma?

Sa osvojenim Zlatnim lavom u Veneciji za neorealistički naslikan testament bivšoj Jugoslaviji u debitantskom klasiku “Sjećaš li se, Doli Bel?”, odavno bi postao bosanski Kusta-Paša zatrpan blagom, nakrcan evropskim fondovima i čitavom holivudskom mašinerijom koja bi mu bila stavljena na raspolaganje. Anželinu Žoli bi dobio kao bonus, a Breda Pita kao bišona.

Kustom, zapravo, nikada nije ovladao duh Gorana Bregovića, još jednog sarajevskog genija, koji je dokazao da i jezuite mogu da sviraju pastirski rok. Dok se Brega krstio bar dvaput, držeći se tradicionalne filozofije zatucanih baba i promućurnih trgovaca da “od viška glava ne boli”, Kusta je konačno saznao kome pripada i kome se moli.

Da je bilo drugačije, sada bi Emir živeo na Beverli Hilsu, mahao nam zlatnom statuom u rukama i vukao za uši braću Koen. Ali, dok je Brega u ranoj mladosti tamanio manekenke po Jahorini, jahao konje i skupljao kintu, verujući da će samo petokraka očuvati Jugoslaviju i njegov devizni račun, mladi režiser je pekao zanat u Češkoj, učeći u slavnoj praškoj školi filma.

Foto Igor Pavicevic

Foto Igor Pavicevic
 Kustom, zapravo, nikada nije ovladao duh Gorana Bregovića, još jednog sarajevskog genija, koji je dokazao da i jezuite mogu da sviraju pastirski rok. Dok se Brega krstio bar dvaput, držeći se tradicionalne filozofije zatucanih baba i promućurnih trgovaca da “od viška glava ne boli”, Kusta je konačno saznao kome pripada i kome se moli  

Tamo ga je, prema predanju, poslao, glavom i bradom Sem Pekinpo, koji se u Sarajevu lažno predstavljao kao – Hajrudin Krvavac!

Predanje opet kaže: Kustin otac je molio Hajrudina da smiri njegovog violentnog sina i nauči ga da režira partizanske vesterne, kako ne bi završio kao jedan od mnogih bosanskih desperadosa u nekom od Brozovih kazamata ili nekoj neprijateljskoj zapadnoj ćeliji.

U Pragu je Kusta upoznao kako se stvaraju filmovi na najopakijoj tački gvozdene zavese. Stekao je mudrost Jiržija Mencla, koji se opirao cenzorima češke tajne policije čehovljevskom melanholijom i ironijom dobrog vojnika Švejka.

Kada se vratio, Emir nije režirao nastavak filma “Valter brani Sarajevo”, u kom bi Bata Živojinović pobio ono malo Nemaca koji su preostali živi posle prvog dela, jer je shvatio da bi tako značajno smanjio devizne rezerve od turizma.

Snimljen godinu dana posle Titove smrti, “Sjećaš li se, Doli Bel?”, osim neponovljive uloge Slobodana Aligrudića, autoritarnog oca koji je simbol svih naših očeva, zlih gorštačkih stvorova koje smo toliko voleli, ali koji bi se danas sapleli na prvoj prepreci političke korektnosti jer su svoju decu tukli tako što bi im bar jednom u životu lupili šljagu posle koje bi im obraz brideo čitavog života, učinio je još jedno čudo: u toj melodrami Slavko Štimac konačno odrasta. Mali naturščik doživljava inicijaciju u kojoj, od dečaka, postaje najzagonetniji dramski glumac bivše Jugoslavije.

Kusta nastavlja sa rafalnom paljbom, ispaljujući “Oca na službenom putu”, monumentalni omaž komunističkom totalitarizmu, koji opčinjava kanski žiri i posle još jednog nadrealnog spektakla, “Doma za vešanje”, šta je bilo logičnije, nego da Emir, poput Miloša Formana, sleti na aerodom u El-Eju.

Ali, konzervativna Amerika već je shvatila da remek-dela kao što su “Ponoćni kauboj”, “Taksista”, “Lovac na jelene”, “Isijavanje” ili “Let iznad kukavičjeg gnezda”, najavljuju apokaliptični svet neoliberalnog doba, koji je ovekovečio vanvremenski Robert de Niro u insomničkom pogledu taksiste na utrobu njujorške metropole, koje se gadi, ali čiji deo sam postaje, kao moralni sudija sa magnumom što u trenucima rastrojstva pokušava da vrati vreme unazad. Epoha klaustrofobije kao najava globalne diktature, očitavala se u svakom Skorsezeovom mračnom i ukletom kadru.

Kao što i poremećeni, harizmatični zaluđenik koji komanduje eskadrilom helikoptera, vazdušnom konjicom, zastrašujući pukovnik Kilgor u ulozi velikog Roberta Duvala, naređuje napad u zoru na selo koje drže Vijetkongovci, dok iz komandnog helikoptera iz kog urliče ludi pukovnik, grmi Vagnerova kompozicija sa pojačala.

Rakete bljuju smrt, a pejzaži velikih talasa koji se sudaraju sa obalom, deluju jezivo u kadrovima narandžastog praskozorja.

“Ništa ne prija tako kao miris napalma u zoru”, rečenica je koju izgovara Duval, pomerajući kaubojski šešir sa čela, dok u kapiji pakla, na obali gde gori sprženo selo, traži idealno mesto za surf. Nije li taj Kopolin filmski svet u “Apokalipsi” zapravo pretpremijera intervencionističke politike Amerike, a pukovnik Kilgor predskazanje svih kasnijih američkih predsednika, od Bila Klintona do Baraka Obame?

Zato je Kustino razočarenje Holivudom eskaliralo posle njegovog haotičnog pokušaja da skenira kolektivnu neurozu Amerike u drami “Arizona drim”, u kojem Džonija Depa pretvara u pobratima, dok na platnu, u dramskoj roli velikog formata, pokušava da reinkarnira svog junaka kome se tako smejala raja u sarajevskim biskopima. Reč je o magičnom Džeriju Luisu.

Ali, korporativni mozgovi velikih studija ne mogu da razumeju razbacanog Sarajliju koji se sve vreme oseća teskobno u samome sebi, kao što se Robert de Niro oseća zatočenikom velikog kadilaka koji besciljno luta pomrčinom, kao sudbinom, putujući ka nikuda.

Kusta shvata da je Holivud u koji je zalutao velika iluzija, ali bez Čarlija Čaplina, Džona Forda ili Marlona Branda. Vraćajući se kući, on zapravo ne zna gde mu je dom. On tek naslućuje ko je zapravo, te neodoljivo podseća na taoca divlje i tajanstvene prošlosti, poput Džona Vejna koji tumači Etana Edvardsa, neumoljivog, surovog kolosa koji se vraća iz građanskog rata, u verovatno najvećem filmu koji je ikada snimljen. Kadar u kom se iz kuće, kao u ramu, Džon Vejn vidi s leđa, kako korača ka pustinji boje narandže, u epskom vesternu “Tragači”, treba samo zameniti Kustom i teskobnom sarajevskom kasabom.

Dok Etan traga za svojom bratanicom koju su oteli Komanči, on ne krije prezir prema crvenima i zaklinje se da će ubiti devojčicu koja je večno zagađena tuđom krvi. Kusta ne traži izgubljenu devojčicu, već kreće u surovu i nezaboravnu potragu za samim sobom, jer oseća da je njegova prošlost davno oteta. Ta prošlost je bila srpska.

Razume se da drugosrbijanci ne mogu da shvate tu surovu potragu, oni ne razumeju da je Kusturica zapravo lik iz filma koji sam režira više od dve decenije i da je, umesto da izgovori – Idemo kući, mala – kao što je to učinio Etan u završnoj sceni “Tragača”, pobeđujući zver u samome sebi, reditelj rekao:

“Idemo kući, Emire!”

Bio je to malograđanski Beograd, koga su u doba građanskog rata opsedale ocvale kneginje, špijuni, mafioze, mufljuzi, bednici i običan svet, sakriven u katakombama sivih solitera u predgrađima.

Sloba, Jovica Stanišić, Vučela i čitava ekipa dvorjana novog Vožda, bivaju opčinjeni razbarušenim umetnikom snažnog krošea koji je, kada su prva piskarala krenula da podrivaju autoritet najveće zvezde zemlje koja sa raspadala, umesto tužbe za nanošenje duševne boli, kritičarima nanosio mahom – lakše telesne povrede.

Jedan od prvih koji se usudio da pljune mladog apsolutistu, tek krunisanog princa svetske kinematografije, bio je sarajevski novinar Senad Avdić. Kusta ga je čekao ispred ulaza, a pošto je bila užasna zima, da ne kažem sibirska, slavni reditelj je navukao promrzline kao da se vratio sa Igmana. Njegovi prijatelji se kunu da je, mrznući se, Kusta zapravo zaboravio zašto je čekao, pa se Senad, kada je pred zoru stigao kući, proveo kao nejač preko koje je marširala Prva proleterska.

Kada je Nebojša Pajkić pokušao da ospori njegov lik i delo, Emir nije tražio advokate, već lokacije na koje je Nebojša odlazio. Svestan da ipak mnogo više pruža u svetu filma, nego u boksu, Emir nastavlja da snima filmove koji ga svrstavaju u jednog od najznačajnijih reditelja današnjice. To mu priznaju i Njujork Tajms i Džoni Dep i Monika Beluči i Nikita Mihalkov, mada mu nešto teže polazi za rukom da ga prihvate Vesna Pešić i Biljana Srbljanović.

Suština je u Emirovom karakteru, razočarenjima i želji za konačnom istinom. Emir Kusturica zapravo nije od onih tipova koji su pravljeni po modelu Ahmeda Nurudina, derviša koji čeka da mu vežu kravatu koja se u doba turskih modnih kreatora zvala svileni gajtan. Duhovni sin Ive Andrića, Meše Selimovića i staratelj Dijega Armanda Maradone, pripada onima koji gajtane isporučuju.

Najmoćniji čovek iz senke i neformalni vođa srpske trilaterale, čiji je štab skriven u romantičnom Drvengradu, upravlja telepatski svim srpskim vladarima. Verujući iskreno da je najveća Slobina zabluda što je mislio da Srba ima 250 miliona i da ima bar dve atomske bombe, pa se malo zaneo u globalnim igrama, Kusta se odmah po odlasku vožda sa vlasti spajtao sa Koštunicom i Matijom, opčinjavajući ih svojim viđenjem sveta u kojem je Dijego Armando Maradona božji sin, pa mu je i ruka, ona koja je uništila Engleze na svetskom prvenstvu, valjda božja.

Kusta ih je uveravao da je dribling Maradone, kada je ubeđivao engleske halfove da će ih poslati u Severnu Irsku ako pomisle da ga sruše, istovremeno i zavera protiv Amerike, tako da je argentinska desetka, koja se povremeno leči od suficita heroina, kokaina i marihuane, postao jedan od najjačih srpskih saveznika u svetu, bez stolice u Savetu bezbednosti.

I Boris, i sada Vučić, znaju ko je istinski veliki vezirSrbije. Kada je čitava svita najmoćnijih došla iz Beograda na svečano otvaranje njegove vanvremenske tvrđave Andrićgrad, na stogodišnjicu Vidovdana, u tu renesansnu prestonicu zapadne srpske zemlje koja je, iako tek otvorena, stara kao Drina na ćupriji i seže u prošlost sve do tamo, dokle se prostirao imaginarni svet uspomena Ive Andrića, oni su došli u kadar urnebesnog Kustinog filma koji se nikada neće završiti.

Problem s Kustom i sa nama je što će to biti remek-delo. S tim što, posle odjavne špice, neće biti nikoga da pusti suzu. Duhovno najbogatiji Srbin, kolekcionar dve Zlatne palme, jedne planine sa prugom, žičarom, helikopterom i trojicom Matija – jednim od Montenegra, drugim od Dorćola i trećim od Terazija – sjedinjenim u sveto trojstvo Bećković, stvara spektakl koji je nemoguće svrstati u bilo koji poznati žanr.

Biće to fuzija fantastičnog trilera, vesterna i partizanske parodije u kojem snažni Sarajlija ratuje protiv globalizma, Buša, Obame, Kontakt grupe, Euleksa, Soroša, FIFE, Koka-kole i ostalih multinacionih korporacija, ne računajući Holivud, koji već počiva nedaleko od Kremna.

Sahranivši Brusa Vilisa na Mokroj Gori i pomislivši kako je u zemlju zatrpao sile mraka i haosa vaskolikog Holivuda, najveći srpski umetnik duboko veruje da nema suštinske razlike između Rolingstonsa i Nato pakta, što bi trebalo da znači da je Mik Džeger zapravo Džejmi Šej na ekstaziju, a Kit Ričards Havijer Solana koji je, pored pepela svoga oca, ušmrkao i posmrtne, ali živahne ostatke Save Savanovića. I, neka Brus Vilis, kome je opelo držao lično Kusta, čik proba da se probudi. Očas će ga zaskočiti braća Tarabići i bocnuti ga glogovim kocem po svim delovima tela, čuvajući glavnu rolu za mnogo moćnijeg i žešćeg.

Ko je to? Da li je moguće zamisliti Roberta de Nira, Kristofera Vokena i Džona Vojta koji marširaju u istom stroju sa Batom Životinjom, Slavkom Štimcem i Mikijem Manojlovićem i tamane korporativne zlikovce i japije širom sveta, sve dok se Novi svetski poredak ne pretvori u idiličan režim koji je sanjao Ugo Čavez, čije naftne bušotine štemuje kompanija Olega Deripaske?

Možda je to Benisio del Toro? On već dugo čeka Kustu negde na meksičko-američkoj granici, izgoreo od sunca, kako bi konačno krenuli prvi kadrovi filma “Pančo Vilja”, ali je pitanje da li će Kusta ikada doći. Tvorac novi srpskih postmodernih gradova tvrđava, zaštićenih od spoljnjeg imperijalnog sveta, Kusta pretvara Mećavnik u prvu srpsku antiglobalističku bazu, koja njegovim stanovnicima ostavlja utisak da su statisti velikog, beskrajnog omnibusa, bez strahova od kritike, producenata, izveštaja sa blagajni i mudrosti Vesne Pešić.

Gradeći tu oazu kao lažni Borhesov dokument, Emir Kusturica je postao najveći postmodernistički vladar nepostojećeg srpskog dvora, kao Kusta Prvovenčani, sušta suprotnost besmrtnom, grotesknom diktatoru u romanu “Jesen patrijarha”, koji, opet, nikako da režira.

Ko je, dakle, Emir Kusturica? Tvorac nove srpske ideologije u kojoj je istorija vrednija od šoping mola, a čast skuplja od roleksa, arhitekta prošlosti kao riznice saznanja da je vredno živeti da bi se pamtilo, jednako je dobar sa brkatim rendžerom iz Kremne ili Olegom Deripaskom koga je na Mokru Goru dovezao lično tadašnji ambasador Rusije Aleksandar Aleksejev. Nekada najbogatiji Rus je, mucajući u mislima, nemo gledao predstavu srpskog magičnog realizma, u kojoj iznenada Kusti zvoni telefon. Zvao ga je Ugo Čavez, tek da pričaju o Džordžu Bušu, nafti i životu.

Svestan da će tek snimiti svoje najveće delo, Kusta ipak greši u jednoj stvari. Tu se nas dvojica sporimo, kada se ponekad slučajno vidimo. Susret izgleda ovako. On naiđe, a ja mudro bežim na razumnu razdaljinu.

Brus Vilis je, tvrdim, jedna glumčina od Amerikanca i ipak ga treba ekshumirati iz svete zemlje Mećavnika, kako bi zajedno sa Kustom, u blokbasteru “Umri srpski”, njih dvojica zajedno ušli u centar Prištine. Potom bi zapalili tompuse i počeli da lebde zajedno sa kafanskim stolom, kao u “Domu za vešanje” i tamo, iza oblaka, posmatrali čudesa nebeske Srbije.

Slične Objave

Back to top button
WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com