UŠLI FRATAR, POP I HODŽA U KAFIĆ, OSTALO JE ISTORIJA: Tri sveštenika, tri različite vjeroispovesti, doselila se u zaboravljeno mjesto na Balkanu i postali NERAZDVOJNI!

Došli Hrvat fratar, Srbin paroh, a s njima i bošnjački hodža, sva trojica Bosanci, u kafić u Vojniću nedaleko od Karlovca, sjeli za sto i naručili kavu, kafu i kahvu. Ne ispiše ih ni do pola, a postadoše nerazdvojni prijatelji.

Vojnić je formiran kao odbrambeni grad u vrijeme napada Turaka. U svojim navalama Turci su ove krajeve pustošili gotovo dva vijeka, Hrvati su pobjegli u Kranjsku i Štajersku, odnosno današnju Austriju, a tu ničiju zemlju su počeli da naseljavaju i Srbi.

Danas u ovoj opštini podno Petrove gore živi nešto manje od 5.000 ljudi, svaki drugi je Srbin, nešto manje je Hrvata, a najmanje Bošnjaka. Gradonačelnik dolazi iz redova HDZ, ali u veću svi narodi imaju svoje predstavnike. O suživotu se ovdje i ne govori previše, kada on u praksi funkcioniše vjerovatno bolje nego igdje drugde.

Priču o ovom kordunskom djelu Hrvatske kazuju tri pomalo neobična čovjeka, imam, fratar i pop. Admir Muhić, Ivo Bošnjak i Željko Vidaković. Predstavnici su svojih naroda, svojih religija i dobri su prijatelji, koje je životna sudbina spojila baš ovde, kako kažu u “centru svijeta”.

“Vjera spaja kroz lijepe stvari, ali i kroz probleme koje prolazimo svi. Malo je reći da su međuvjerski odnosi korektni, jer su oni još i bolji. A što se nas trojice tiče, tu ne treba trošiti riječi”, slaže se trojac.

“Ma mi smo se kliknuli na prvu. Mentalitet Hrvata, Bošnjaka, pa i Srba s ovih područja je vrlo sličan”, dodaje hodža Muhić.

“Sva trojica smo rođeni u Bosni, mlađi smo ljudi, neopterećeni prošlošću, nemamo kočnica, odrasli smo u multietničkim sredinama, ali i bez obzira na sve to, opet se na kraju sve svodi na jednu stvar: ili jesi čovek, ili nisi čovek, nema to baš puno veze sa nacionalnošću”, naglašava fratar Ivo.

Ima, dakako i stvari oko kojih se ne slažu. Tako recimo oženjeni efendija i paroh fratra koji je, dakako, u celibatu, kada pričaju o plusevima i minusevima ženidbe teše ga da se ne brine, jer nije on u minusu već su njih dvojica, jer stvar treba sagledati celovito, a ne samo s jedne strane, piše Jutarnji list.

“Eh, da li je prednost ili nedostatak, ne znam ni sam šta bih ti rekao. Kažu mi oni – blago tebi, nemaš žene, pa ne polažeš nikome račune, a ja njima kažem, da nemate žena, kukali bi vi!”, kroz smeh priča fratar Ivo.

Prvi su prijateljstvo sklopili efendija i paroh, jer su najduže tu.

” Ja sam Željka posjetio za jedan Uskrs, poželeo sam da mu čestitam iz kolegijalnih razloga, a isto tako sam znao da odem na ponoćnu misu u katoličku crkvu kada je župu vodio fratar Tomo. Htio sam da izazovem pozitivan efekt.

Pomislio sam, kada dijete vidi da hodža, fratar i pop zajedno sjede, reći će kući: mama, tata, deda, vidio sam ih da sjede zajedno. Onda su roditelji dužni da mu kažu: i on je čovjek, iako nije “naš”!

Pozdravi ga naplju, pomozi mu, nasmiješi mu se u prolazu, ustani mu u autobusu. Neka ova naša zajednička slika bude takva poruka koja će otići u svijet”, kaže imam Muhić, dodajući da je na njima da budu portparoli ljudima.

” Ako je čovjek na rubu i u siromaštvu, on je na pragu da izgubi vjeru u Boga, znači, mi smo ti koji im moramo pomagati, i duhovno i socijalno i materijalno, da se s njima radujemo i tugujemo. Ako budu morali da odemo svi, ja ću biti zadnji koji će otići”, kaže hodža.

Ima onaj vic!

Došao Zagrepčanin u Sarajevo, ušao u kafić i naručio:

– Prosim vas jednu kavu!

– Nema – kaže konobar.

– Nije Hrvat, možda je Srbin, misli si Zagrepčanin, pa kaže:

– Moliću jednu kafu!

– Nema – opet će konobar. Gost je sada siguran da je konobar Bošnjak, pa ispali:

– Molim vas kahvu!

– Ma nema, ba, vode, đe’s navro? – odbrusi mu konobar

“Ima ovde velikih socijalnih problema, vidim da ima kuća bez vode, pa majka nosi kupati decu na reku ili potok. To je sramota, i to sam rekao načelniku opšine – kaže fratar Ivo, slažući se sa svojim kolegama da više brige treba posvetiti mladim ljudima, jer previše ih odlazi trbuhom za kruhom.