VUKOVIĆ: Dok je koncentracija mržnje na mojoj kapi, ne hajem za to

Poslanica Aleksandra Vuković kaže da više od svega cijeni istinu i sve što dolazi iz dubine duše. Prezire laž, prostakluk i nevaspitanje. Govoreći o svom životu u emisiji “Upoznajte parlamentarce”, ističe da je zbog šešira koje nosi, koncentracija bjesnila i produkta govora mržnje u političkoj sferi preusmjerena na njenu kapu, što čini da manje haje za to.

Šešire, koji su njen zaštitni znak, počela je da nosi kao dijete, kada ih je krijući uzimala od svoje majke. Već sa 15 godina oni postaju neizostavni dio njenog stila.

„Da se našalim u vezi sa nošenjem šešira u javnosti. Kažu da kapa glavu pokriva, a u mom slučaju kapa je izlaže. Tako da je koncentracija bjesnila i produkta govora mržnje u političkoj sferi još i veća i preusmjerena je na moju kapu. Tako da ja još manje hajem za to. Jer dok ljudi nemaju što drugo da zamjere osim to što nosim kapu i dok nemaju druga sporna pitanja osim to da li stvarno imam kosu, ja mogu mirno da spavam“, kaže Vukovićeva u emisiji “Upoznajte parlamentarce” na Parlamentarnom kanalu.

U svojoj kolekciji ima preko 500, 600 šešira. Plave šešire voli najviše iako za parlament uglavnom bira svedene boje. Kapa koju nosi često odražava i njeno raspoloženje.

“Gdje god uđete u moj prostor, kako kaže moja sestra Ana, ispadaju šeširi”, ističe Vukovićeva.

Odrasla je u Kličevu, u Nikšiću sa roditeljima i sestrom. Stihovi, pjesma i igra činili su njeno djetinjstvo posebnim.

“Mojoj sestri i meni je od malih nogu usađivano u glavu da se treba obrazovati i kako se to tada govorilo, završiti školu. Koliko je moja porodica uticala na mene shvatila sam najbolje očevim odlaskom, jer je njegov odlazak otvorio jednu provaliju. Shvatila sam da je dubina njegovog prisustva u mom životu bila toliko velika da se teško može ikad ičim nadoknaditi”, kazala je Vukovićeva.

Svoj bunt iskazivala je drugačijim oblačenjem.

“Bila je to želja da se izađe iz konvencija, iz futrola. Izuzetno sam zebla od spučenosti, nekih obruča. Nikad mi nije bilo intrigantno ono što je očekivano, pa ni u garderobi. Kako drugačije sa 15, 16 godina izraziti nepristajanje na svijet kakvog su ga drugi uredili, ako ne bojama, frizurom”.

Njeni prijatelji su, kako kaže, oprobani I dobri, kako u teškim trenucima, tako i u kafani kada provode kvalitetno vrijeme uz pjesmu.

“Prezirem laž, prostaštvo i nevaspitanje. To je nešto sa čim nikada neću moći da se pomirim iako vidim da se namnožilo kao korov. Kakva god da je istina, kaži je: Kakva god da je politika ima nas koji govorimo ono što stvarno mislimo i u šta vjerujemo I što nije filterisano političkim i partijskim interesima. To očiglednomnogim ljudima nije tako, ali možda će nekad spontanost progovoriti glasnije i biti priznato”, objašnjava poslanica.

Čitanje i ljubav je čine srećnom.

“Bez ljubavi je sve upitno. Kad se voli onda se srećno, a ako ste još voljeni to je privilegija”, kaže Vukovićeva.

Srećnom je čini i vrijeme provedeno sa sestrom Anom i sestrićem Ratkom, trenuci sa majkom.

“I volim zvuk ptica koji me budi u mom Nikšiću, mom Kličevu, mojoj kući, to je ono što me najviše raduje. I miris trave. To nijesam znala do prije nekoliko godina jer to se podrazumijevalo i time sam svakodnevno bila okružena. Danas kad živim u drugačijoj atmosferi i to mi fali svakodnevno”, kazala je poslanica Vuković.

Bijeg od politike, poslanica Vuković nalazi u pisanju stihova. Napisala je stotine pjesama koje još nijesu ugledale svjetlost dana.