Zbog čega su nam gubici toliko teški?
Često kada nam se dogodi gubitak neke vrste, a pod gubitkom se ne podrazumijeva samo smrt neke osobe iz našeg okruženja, već i gubitak neke uloge, odnosa itd, pitamo se zašto su oni toliko teški. Gubici su teški iz nekoliko razloga. Najprije, izgubili smo nešto što nam je bili jako važno ili nekoga ko nam je mnogo značio. Osjećamo se sami i prepušteni svijetu u kom živimo.
Kada govorimo o gubicima usled smrti, možemo opažati da smo prevareni od strane umrloga, iznevjerenim što nije dovoljno mislio o tome kako će nama biti bez njega, pa se nije dovoljno čuvao, jer se nije dovoljno borio itd… Najbitnije, u ovim situacijama postajemo zaokupljeni sopstvenom smrtnošću.
Jedan gubitak uvijek uključuje više njih i na vidljivom planu, ali i zato što ljudi intuitivno opažaju da pored onih fizičkih, postoje i simbolički gubici, koji su u vezi sa ovim fizičkim gubicima. Fizički gubici su stvarni, odmah vidljivi, a uključuju gubitke usled smrti, razvoda braka, gubitak posla itd. Nasuprot ovima, simbolički gubici su prikriveni i nevidljivi na prvi pogled. Oni uključuju gubitak samopoštovanja, osjećaj sigurnosti, identiteta, vjere u ljubav, vjere u pravdu i slično.
Druga jako bitna stvar jeste ta što ljudi, nakon što dožive jedan gubitak, nerijetko razmišljaju i o mogućim predstojećim gubicima koji ih očekuju u životu. Ovo razmišljanje predstavlja normalnu reakciju na gubitak i proizilazi iz pesimizma u pogledu budućnosti. Gubici uzrokovani smrću imaju još jedno važno obilježje, a to je da nas podsjećaju na činjenicu da smo i sami smrtni, pa se osvješćuje i sveprisutni strah od smrtnosti. Smrti se plaše, u manjoj ili većoj mjeri, svi ljudi, ako ni zbog čega drugog, onda zbog činjenice što ona predstavlja potpunu nepoznanicu.
Novi gubici nas podsjećaju na stare, ako je novi gubitak sličan starom po svom sadržaju, načinu, mjestu i trenutku kada se dogodio i po intenzitetu emocionalne veze tugujućeg sa izgubljenim. Takođe, moguće je da tugujući još nije završio proces tugovanja, tj. da stare gubitke još nije smjestio u predio pamćenja. Kažemo da je oporavak od gubitka završen kada naučimo da živimo sa gubitkom i kada on ne ometa naše svakodnevno funkcionisanje.
Kada izgubimo osobu koja nam je bitna, gubimo i dio društvenog konteksta za razumijevanje, organizovanje i određivanje sopstvenih i tuđih postupaka, životnik vrijednosti i prioriteta. Tada se okrećemo raznim novim društvenim kontekstima.
Gubici ruše naše temeljne životne filozofije, pa se zbog toga osjećamo nesigurnim i izgubljenim i u početku ne možemo u novonastaloj situaciji da se adekvatno snađemo i pronađemo smisao.
