(FOTO) Podgoričanin na brodu: Život pomorca je težak i surov
Završio je Gimnaziju u Podgorici, društveno-jezički smjer, pa potom dvogodišnje studije u Kotoru, Odsjek za pomorske komunikacije i automatiku. Prvo je bio pripravnik u Upravi pomorske sigurnosti u Baru. Odatle se usredsrijedio na brodove, bio elektro asistent električaru na brodu Sveti Stefan II, onda bio na brod Anja, Nimonta, firme iz Bara. Potom elektro kadet na brodu Alanya, Zodiac kompanije sa sjedištem u Londonu.
“Bio sam kadet na brodu Tineke, iste kompanije. Na brodu MSC EMMA bio takođe elektro kadet, sakupio više od godinu dana kadetskog staža, pa polagao u Kapetaniji Kotor za Radio Elektroničara II klase. Bio sam na brodovima trajektima (Sveti Stefan), za rasuti teret (Anja, Alanya), na kontenerašima najviše (MSC EMMA, MSC GINA, AS Alicantia, Goteborg), bio sam i na jednom putničkom brodu Celebrity Solstice , treći električar”, započinje za CdM svoju priču Rudović.
Najproblematičnije je vrijeme od jedne do druge luke. Tada pod nogama imate hiljade metara dubine, a gore cijelu vječnost.
“Najduže sam na brodu bio 10 mjeseci. Kopno se najduže ne gleda 15-tak dana kada se plovi preko Atlanstkog okeana. Nedostaje mi porodica. Poslije toliko dugih odsustvovanja djeca su porasla velika, ništa nije kao kada ste pošli na brod”, sa sjetom nam kaže Rudović.
Svaki brod, svako ukrcanje, linija, zemlja, luka nosi sa sobom doživljaje koji se pamte. Po dobru, ili zlu.
“Kada sam bio na brodu Anja, kompanije Nimont iz Bara, imao sam “vatreno krštenje”! Mogao sam zajedno sa posadom i brodom da budem utopljenik. Bilo je nevrijeme, linija je bila iz Ravene (Italija) za Bar (Crna Gora). Brod mali, za rasuti teret, prazan, balastni tankovi puni, ali nevrijeme nas je bilo skroz savladalo. Nismo mogli više držati zadati kurs. Srećom, sklonili smo se u Zeleniku, spasio nas Bokokotorski zaliv. Da nismo u njega uplovili, karijera mojih kolega i mene bi bila tragićno prekinuta”, priča nam Rudović.
Plovio je nebrojeno puta kroz Bermudski trougao. Smatra da više nije nikakva opasnost tamo ploviti.
“Puno je opasnije ploviti pored Somalije (piratska oblast), i to sam osjetio na koži. Brod opasan bodljikavom žicom, specijalci sa automatskim puškama na brodu. Zabrana izlaska na palubu, uključivanje samo neki svjetala, unutrašnje rasvjete”, sjeća se Rudović.
Ebola je, takođe, veliki problem. Malarija isto.
“Plovio sam na brodu Goteborg MasterMajnd Šipmenadžmenta iz Kipra, kompanije. Bili smo u istočnoj Africi. Veoma sparno, a nama se pokvario brodski klima uređaj. Naveče, odete u kabinu da spavate, morate držati otvoren prozor od kabine, ulijeću komarci, ujedaju vas a vi razmišljate-je li to bio malarični ujed, je li sve gotovo. Inače, malarija je kao i ebola neizliječiva”, napominje Rudović.
Svi misle da je pomorcima lako i da zarađuju dosta novca. U suštini velika većina ljudi na kopnu živi puno bolje i srećnije od onih na moru.
“Plate pomoraca jesu velike, ali su veliki i rashodi. Plate su oko četiri hiljade eura. Zavisno od kompanija i agencija za ukrcaj pomoraca, pomorac plaća ljekarske preglede, vize, avio karte, pa nam se to kasnije refundira na brodovima. Meni lično je cilj da se ustalim u nekoj dobroj kompaniji, da pređem na stalne ugovore. To je kada plovite npr. četiri mjeseca, dva ste slobodni, pa opet sve tako… Sve ugovoreno unaprijed, znate ime broda, vrijeme ukrcaja i iskrcaja. To je puno bolje, nego što radim sada, po ugovoru, koji je obično oko pet mjeseci. Najteže je boriti se sa ludim upraviteljima (glavno komandujućima stroja)”, kaže Rudović.
Za CdM svoju priču zaključuje duhovitom opaskom.
“Inače, veoma je važno da je kuvar na brodu odličan. Sita posada je srećna posada”, sa smiješkom konstatuje Rudović.
