SVE ŠTO SAM U ŽIVOTU STEKAO MJENJAO BIH ZA JEDNO ANDREJEVO “ZDRAVO”: Naš slavni fudbaler nikada se nije oporavio od ove tragedije

Crnogorski proslavljeni fudbaler Predrag Peđa Mijatović prije više od deset godina doživio jezivu porodičnu tragediju.

Njegov sin Andrej preminuo je nakon teške borbe sa cerebralnom paralizom u 14. godini života.

Bol nakon smrti djeteta traje vječno. Iako je prošlo dosta vremena od tragedije koja ga je zadesla, Mijatović nije uspio da ublaži bol koji osjeća zbog nenadoknadivog gubitka.

“Sve što sam u životu stekao mjenjao bih za život, zdravlje ili samo jedno Andrejevo ‘Zdravo, kako si'”, rekao je jednom prilikom Mijatović.

Podsjetimo, Mijatović je sina Andreja dobio u dok je bio u braku sa bivšom suprugom Elenom Karić, sa kojom ima i prvjenca Luku (29).

Oni su se razveli 2001. godine, a najveća podrška proslavljenom fudbaleru Real Madrida u najtežem periodu u životu bila je njegova sadašnja supruga Aneta Milićević.

“Aneta je sve što jedan muškarac može da poželi. Jaka je, hrabra i inteligentna žena, koja na najbolji mogući način umije da me usmjeri i pomogne mi da donesem pravu odluku. Volim da kažem kako je ona jedno kompletno, prelijepo i predobro stvorenje. Prihvatila me je sa svim manama, a mog bolesnog sina kao da ga je sama rodila”, rekao je u jednom intervjuu Mijatović.

Nakon igračke karijere Mijatović je odlučio da život nastavi u Valensiji, kako bi što više vremena provodio uz svog bolesnog sina, koji je bio smješten u jednoj ustanovi u tom gradu. Aneta ga je maksimalno podržala u toj odluci.

Tragedija koju je doživio i nemoć da pomogne svom djetetu uticali su na to da uvijek čvrsto stoji na zemlji.

“U nekoj mojoj najvećoj fudbalskoj slavi, kad sam bio u zenitu, a to je od 1994. do 1999, sve je išlo odlično i što se tiče profesije osjećao sam se moćno. Istovremeno, bolest moga sina me je stalno vraćala na zemlju, u normalu. Išlo je kroz glavu: ‘Vau, kako ti to dobro radiš i kako ti daješ te golove, pa gdje je tebi kraj, druže?’ Znaš kad ti krene i pomisliš, i to se svima događa u zenitu, pa dođe otprilike ono: ‘Sad da se popnem na ovu zgradu, možda bih mogao i da letim.’ Toliko se dobro i moćno osjećaš. Kad god bi počela da mi kroz glavu prolazi ta euforija i ludilo navijača, moj sin, pokojni Andrej, imao je neku krizu. Često je završavao u bolnici i to su bile opomene. Opomene u smislu: “Sve je to super, bato. Sve ti, druže, dobro radiš, ali život je nešto potpuno drugo.” I mislim da mi je sin bio balans da shvatim šta je život. Da život nije samo segment neke karijere. Ta nemoć da pomognem svom djetetu, a pomoći nema”.