Vuković Bronzana medalja sija kao zlato, neću odustati dok ne preskočim dva metra
Bronzana medalja osvojena na Evropskom prvenstvu u Birmingemu za crnogorsku atletičarku, Mariju Vuković, ima vrijednost zlata. Nakon svega kroz šta je prošla, od operacije do promjene trenera, uspjeh je kaže za RTCG, došao kao nagrada za veliki rad, trud i vjeru.
„Bronzana medalja na Evropskom prvenstvu u Birmingemu, velika kao kuća, za mene sija kao zlato. Mislim da je ovo jedna velika nagrada za sav rad, trud i vjeru i ono kroz šta sam prošla i došla do nje“, kazala je Vuković.
Posebno je ponosna što nije odustala ni u najtežim trenucima.
„Jedna velika zahvalnost, prije svega, što nisam odustala i nakon operacije i opet promjene trenera. Prosto sam ponosna na sebe što nisam odustala, što sam vjerovala. Ovo je dokaz da kad čovjek vjeruje, kad uživa i radi ono što voli, nagrada na kraju dođe.“
Kako kaže, u Birmingem je stigla sa jasnim ciljem – da osvoji medalju, bez obzira na to koje boje ona bila.
„Iskreno, očekivala sam da će doći. Išla sam sa mišlju da uzmem medalju, koje god boje ona bila, i to se i desilo.“
Ipak, vjeruje da je mogla i više. Hladno vrijeme, dugo čekanje i uslovi na takmičenju uticali su na njen nastup.
„Htjela sam da skočim i više. Mislim da imam više u nogama, ali prosto vremenski uslovi, dugo čekanje, hladnoća i sve nije dozvolilo da se to desi. Ali zahvalna sam i ponosna i presrećna.“
Veliku zahvalnost uputila je treneru Dimitrisu, koji joj je, kako ističe, u pojedinim trenucima vjerovao više nego što je vjerovala sama u sebe.
„Veliku zahvalnost dugujem i treneru Dimitrisu koji je u nekim momentima čak i više vjerovao u mene nego ja sama. Izgradili smo taj odnos i razumijemo se pogledom.“
Posebno mjesto u njenom uspjehu ima i psiholog.
„Još jedna velika zahvalnost za psihologa Andrea, bez kojeg ova glava ne bi bila ovako jaka kao što je sad.“
Nije zaboravila ni porodicu, koja joj je, kako kaže, najveća podrška i u trenucima kada stvari ne idu kako je planirano.
„Zahvalnost mojoj porodici koja je uvijek tu i u momentima kad ne ide i koja me bodri i podržava, mojim roditeljima, mojoj sestri Jovani, bratu Davidu i mojoj najvećoj ljubavi Vuku. Ovu medalju posvećujem njemu.“
Sezona za nju još nije završena. Predstoje joj nova takmičenja, uključujući Mediteranske igre, a najveći cilj ostaje – magična granica od dva metra.
„Nadam se da sezona još nije gotova. Očekuje me još par takmičenja, Mediteranske igre i nadam se da će i ta magična granica dva metra doći, jer ja neću odustati dok to ne ostvarim.“
Bronza iz Birmingema tako za nju nije samo medalja. Ona je potvrda da se upornost, vjera i ljubav prema sportu na kraju isplate.
„Zahvalna sam, ponosna sam na sebe i srećna sam.“
(RTCG)
