On se zove HISAŠI MIHAILO JAMASAKI VUKELIĆ: Kada progovori, svi ostaju u ŠOKU!

TRIDESETIH godina prošlog vijeka Branko Vukelić je bio jugoslovenski dopisnik iz Tokija, radio je paralelno i za Avas, agenciju koja je prethodila Frans presu, i, možda najvažnije, bio je član obavještajne grupe legendarnog Riharda Zorgea, koji je prvi javio Staljinu da je u pripremi operacija “Barbarosa”, koja je nacističku Nemačku i Sovjetski Savez uvela u Drugi svetski rat.

Vukelić je okončao život u japanskom zarobljeništu, ali nije zaboravljen, naprotiv, u Japanu se rodila ljubav sa Jošiko Jamasaki, i tako su se spojili gorostasni Ličanin i mudra Japanka.

Njegova krv teče kroz vene našeg sagovornika, koji ima više nego raskošno porodično porijeklo.

Zove se Hisaši Mihailo Jamasaki Vukelić, otac mu je Lavoslav Hiroši – polu-Ličanin polu-Japanac, majka mu je Kajoko Jamasaki, profesorka na Filološkom fakultetu u Beogradu i veoma uvažen pisac u rodnom Japanu, a Hisaši je rođeni Novobeograđanin i zaljubljenik u svoj grad.

– Kada neko želi da mi se obrati, obavezno to uradi na engleskom – uz osmjeh počinje priču Hisaši. – Kada im uzvratim na srpskom, po pravilu uslijedi mješavina zbunjenosti i ponosa što, eto, neki stranac dobro poznaje srpski jezik.

Hisaši je završio Zemunsku gimnaziju, a potom je stekao titulu magistra antropologije, dabome, po struci je i japanolog, a dio mladosti proveo je kao turistički vodič koji je u Beogradu dočekivao zemljake iz dalekog Japana.

– Volim Beograd, to je grad po mjeri čovjeka. Neobično je ispunjen, sadržajan, mada sve može biti bolje organizovano, poput muzeja koji su zatvoreni. Ma kako da je grad vizuelno haotičan, on gaji neobično zanimljive ljude, a oni su, opet, logična posljedica zanimljive istorije. Beograd pruža priliku “da se pravi ljudi sretnu”. Ako je čovjek samo malo radoznao, može lako da upozna nekog sa fascinantnim i plemenitim idejama.

Japanski prestoni grad znatno je drugačiji.

– Tokio je ogroman grad, sa oko 20 miliona stanovnika u širem, odnosno sedam miliona u užem dijelu grada. Sa beogradskim navikama doživio sam šok, jer je tamo nemoguće ići svojim tempom, već prosto ulazite u žustri tok drugih ljudi. Utoliko je Beograd “ljudskiji”, dozvoljava čovjeku da korača svojim ritmom.

S druge strane, upravo zbog te žustrine u Tokiju se rađaju druge, velike pojave koje su vidljive u arhitekturi, umjetnosti, tehnologiji…

O razlikama dvaju civilizacija možda najbolje govori zaprepašćenje japanskih turista koji obilaze Beograd jer ne mogu da se načude kako su nam kafići prepuni usred radnog vremena.

– Na Dalekom istoku su obroci diskretniji i postoji izreka koja govori da hrana ne bi smjela da se baca. Istovremeno, kada domaćin u Srbiji iznese obrok pred gosta, uvijek je u strahu da će ovaj sve pojesti, što očigledno govori da je porcija nedovoljna.

Osvrtanje ka prethodnim decenijama u Beogradu Hisašiju pričinjava veliko zadovoljstvo. Bez obzira na teške devedesete i bombardovanje 1999, naš sagovornik kaže da je imao vrlo kvalitetno odrastanje.

– Ovdje sam stekao divne prijatelje, igrao sam se napolju sa drugom djecom. Kada se osvrnem, vidim djetinjstvo s fokusom na ljude i prijatelje. Možda u Japanu ne bi bilo tako. Mi nismo imali izbora čime ćemo da se igramo, kakve igrice će biti u pitanju, nego smo se lijepo igrali jedni s drugima. Sada je neminovno da se odrasta uz kompjuter i na druge, “savremene” načine. Zato su mi u Tokiju bili čudni mali parkovi između velikih zgrada u kojima ili nije bilo djece, ili ih je bilo neobično malo.

Današnja vremena su teška za život, i to nije karakteristika samo našeg grada. Pa ipak, Hisaši posebno upozorava mlade Beograđane na to da razmisle kuda su krenuli.

– Žao mi je kada putem medija vidim mlade ljude od dvadesetak godina koji ostavljaju ovaj grad i idu da traže u inostranstvu sreću koju ovdje nisu našli. Mislim da nisu dobro pogledali svijet oko sebe i nisu makar potražili slamku, oslonac koji treba uhvatiti, a zajedno sa njim i motiv. U Japanu postoji izreka da je ispod svetionika najmračnije, pa oni možda propuštaju nešto što im je očigledno, ali je previše blizu da bi to vidjeli. Sve što je tuđe izgleda slađe, ali ne mora baš tako da bude.

Hisaši je pravoslavac, odnosno kršten je prije pet godina u Starom Slankamenu, u Crkvi Svetog Nikole iz 17. vijeka.

– Tamo živi moj prijatelj Miša Tramošljanin, vinogradar koji pravi predivna vina. Odlazili smo kod njega u taj prelijepi predio i na tom mjestu mi se rodila želja da budem kršten. U mojoj drugoj domovini dominantna religija je šintoizam, koji govori da se oko nas svuda nalazi božanstvo. Kada takvo razmišljanje uporedimo s pravoslavljem, lako nalazimo dodire ova dva razumijevanja života i svijeta.

Sličnosti i razlike Dalekog istoka i Srbije možda se oslikavaju i u tome što u Japanu ljudi nastupaju grupno, osjećajući se kao dio cjeline, pa tek onda kao individue, dok je ovdje prvo lično stasavanje bitno, pa tek onda osjećaj zajedništva.

– Tamo postoji izreka: Ako ekser viri, zakuj ga. U Japanu je čak i nepristojno ukoliko se jedan čovjek stalno ističe. Doduše, to je prirodno, jer na malom prostoru živi veliki broj ljudi, pa je neminovno da im je takav i sistem vrijednosti.

Beograd i njegovi stanovnici su, spletom istorijskih okolnosti, umnogome spojili Evropu i uticaj Orijenta.

– To nije minus, kao što neki hoće da predstave. Ponekad izgleda da je stvoren jaz između tih spojeva u ovom gradu, a ja mislim da je to dio njegovog nesvakidašnjeg bogatstva.

OTAC

Otac našeg sagovornika je Lavoslav Hiroši, japansko-ličkog porekla, koji je rođen u Japanu, gdje je i završio studije ekonomije, da bi kasnije došao u Jugoslaviju da magistrira. Tada su ovdje bili aktuelni eksperimenti sa socijalističkim samoupravljanjem koje je Hiroši, pored ostalog, proučavao.

Ovdje se u njemu rodila ljubav prema književnosti i prevođenju, tako da je u Beogradu radio kao novinar i prevodilac.

Preveo je na japanski Njegošev “Gorski vijenac”, kao i mnogobrojna djela Ive Andrića.

– Moj daleki pradjeda Ladislav Vukelić je bio savremenik Dositeja Obradovića i širio je prosvetiteljstvo u Lici – ističe Hisaši.

(novosti.rs)