Zabranjeni intervju Sergeja Trifunovića: Zabolje me…

Ovo što ćete pročitati, prvi je moj zabranjeni intervju u životu. Rađen je za potrebe dnevne novine Blic. Sa pomenutim sredstvom informisanja sam u sudskom sporu, to jest, tužio sam ih za izvjesnu bljuvotinu objavljenu prije jedno pola godine. Kakvu, vidjećete u tekstu.

 Novinaru koji me je zvao jedno 25 puta, ne bi li mi pokazao koliko mu je stalo da ovaj intervju napravimo, predočio sam da sam tužio kuću u kojoj radi, i da ću i to svakako elaborirati u tom razgovoru, (naravno, ne svedeno na nivo lične uvrijeđenosti i osvete, već kao socioloskog fenomena koji nam se obija o glavu) i on kaže da s tim nema nikakav problem. Kad sam međutim, intervju poslao, nazvao me je s tim da mu smeta određena rečenica o licemjerju medija. Njegovom uredniku pak, smetao je cio pasus. Urednik je rekao da nema potrebe da to ide, evo on je spreman da se zbog spornog neistinitog članka izvini javno na stranicama Blica, ja sam rekao da će onog trenutka kad sudski spor dobijem, zakonski biti obavezan da to učini, te da je ta trampa nalik onoj u kojoj mi trgovac obećava da će mi robu koju sam već platio, dati ,u zamjenu za dodatnu uslugu. Kako nisam ni rečenicu htio da izbacim, a kamoli pasus izvinili su mi se što intervju ipak neće moći da puste. Kako ja ne volim da radim ništa u vjetar osim pisanja, pomislih šteta da propadne 20-minutno buljenje u ekran kompjutera.

Umiju li Srbi bez vođe? Prvo bješe Tito, pa Milošević, Koštunica, Tadić, sad Vučić. Je li to do političara ili do nas?

Zar nije bilo vođa i prije Tita? Nisu Obrenovići sve do Miloša ni Karađorđevići sve do Đorđija, statirali u kukukuruzu. Da ne idemo u Nemanjiće i Mrnjavčeviće. Svakom narodu je potreban vođa. Još nisam vidio nijedan tim u bilo kom sportu, koji je izašao na teren bez trenera i kapitena.

Sa osamnaest ste žalili što ne možete „sa dva metka Srbiju da oslobodite Slobe”, bili ste dio DOS-ove kampanje, sa trideset jednom pobjegli iz Srbije, sa trideset pet se vratili. Gdje ste danas, na kojoj poziciji?

Tamo gdje sam oduvijek i bio: na poziciji čovjeka koji živi svoj život, člana zajednice koji doprinosi da zajednici bude bolje, da bi njemu i njegovim potomcima i ljudima koje voli, bilo bolje.

Ko vas je iznevjerio, koga biste najradije izbrisali gumicom iz naše bliske prošlosti?

Zabluda je da bilo ko može da vas iznevjeri. Svi ljudi se u vašem životu sami smiještaju na svoje mjesto. Nikoga i ničega iz prošlosti ne bih brisao, jer da nije bilo tog nečega ili nekoga, ne bih bio tu gdje sam sad. Snaga čovjeka se mjeri prema prevaziđenim i riješenim problemima.

Rekli ste jednom „ajd neka dođe SNS na vlast, ne vjerujem da mogu više da useru od ovih”. Jel ste ostali pri tom stavu?

Kao prvo, ja ne bolujem od stavova. Imati bilo kakav stav je odraz neinteligencije. Imati bilo kakav stav, znači voziti auto pod ručnom. Ako sam to i rekao, nemam šta da ostajem pri tom “stavu”, jer je SNS očigledno trenutno na vlasti.

Da li ste upoznali predsjednika Nikolića ili premijera Vučića? Nekada ih niste voljeli, kako ih sad vidite?

Upoznao sam Vučića. Ništa nisu učinili u posljednjih 20 godina što bi promijenilo moje mišljenje o njima. Samo ih sada svi malo bolje poznajemo i vidimo. Koliko će nas koštati ta spoznaja i sagledavanje, vidjećemo.

U toku je rijaliti „Dr Vojislav Šešelj”. Ko nam je kriv za tu šaradu – Hag, prošle vlasti, ova vlast, Šešelj, mi sami?

Ako išta znate o meni, znate da ne gledam rijalitije.

Kada ste izjavili „Svi bi dali srce za Kosovo, a da ne izađu iz Beograda”, na koga ste mislili? Gde je Kosovo danas?

Mislio sam na sve one vajne Srboljupce, vaskolike branioce SrBstva, takozvane desničare, nacionaliste, velike patriote sa KosovojeSrbija na usnama, koje kad pozovem da odemo u Štrpce ili Zvečane da odnesemo kompjutere za škole ili opremu za sportske klubove, nema nigdje. Činjenica, 78 odsto Srba nikad nije bilo na Kosovu. Otprilike toliko imamo i gore pomenutih. Sve moj do mojega. Srce daju za Kosovo, a da im dupe ne napusti Beograd.

Premijer Vučić se nedavno žalio kako je elita protiv njega zbog ličnih animoziteta. Ko je ta elita, vidite li sebe tu?

Vučić bar priznaje postojanje elite, za razliku od svojih prethodnika. Ta elita, koja postoji, marginalizovana je decenijama unazad, skrajnuta i svedena na ranohrišćane koji se u katakombama okupljaju, jer su napolju rimski legionari koji će ih razapeti. No za istost sa svojim prethodnicima, Vučić se nikada nije obratio toj eliti za pomoć u bilo kakvim reformama i obnovi i izgradnji ranjene zemlje. On je, baš kao i svi njegovi prethodnici, stvarao svoju elitu: Elita su tako dakle, ministri sa lažnim doktoratima i diplomama Megadens univerziteta, estradni menadžeri, keramičari, držači pečenjara, neuspjeli umjetnici koji u nekom validnom sistemu nikada nisu, avaj, mogli da se izbore za svoje mjesto pod suncem. Osvetnici. Osveta prosjeka.

Da posegnem za Štulićem:

Studenti bez diplome

žene bez ljepote 
neženje bez stana 
putnici bez para.

Užas je njihova furka.

Kada premijer kaže „biće bolje, povećaćemo plate i penzije”, pametni ljudi pitaju zar ne mislite „vratićete plate i penzije koje ste smanjili”. Kako vidite te reforme?

Koje reforme?

Dio Srbije živi u raljama banaka. Vaš kolega Nebojša Dugalić planira da ode u Kanadu, jer ne može da otplaćuje kredit. Šta biste mu vi poručili? A šta bankama?

Njemu ništa ne bih poručio. Još jedna sramota u nizu: Ministar prosvete koji ukida plate štrajkačima; Omer Mehić koji je kriv što je ubio sebe i još šestoro; Sud u Novom Sadu koji ubicu troje mladih ljudi osuđuje na osam godina… Mađari i Hrvati riješili su taj problem svojim građanima i iskopali ih iz kandži banaka. Ali mi ne možemo, jer moramo da podudlamo falus MMF-u.

Neka ide Dugalić.

Brine li ministar Tasovac o kulturi? Zlonamjerni bi rekli da ne propušta priliku da oćuti.

Zar nije Tasovac Direktor filharmonije?

Ogorčeni ste na medije. Svuda u svijetu ima medija i tabloida, šta je ovdje drugačije?

Ja uopšte nisam ogorčen. Vi, mediji, samo ste slika i prilika ovakvog stanja u Srbiji. I što je najgore, jedni od bitnijih generatora takvog stanja. U Srbiji nema medija: svi ste vi samo zidne novine, ovoga ili onoga: Vladajuće stranke, službe bezbjednosti, ili onoga ko vas je kupio. Vi ste u stvari, strani ili jednostavno plaćenici. Vi, koji po svojim stranicama zbog kojih neko uništava šume, svakodnevno reklamirate gologuze droplje bez zanimanja i biografije, čije se istraživačko novinarstvo svodi na to da istražujete ko je koga jebo, a ne ko je šta pametno uradio, niste ni jednu jedinu riječ napisali o tome da se novi premijer, nekoliko dana po dolasku na vlast oženio. Mene lično to ne interesuje, svako u svom životu radi ono što hoće, ali vas interesuje. Dakle, dupe bi dali da ste takvo što mogli da objavite. Da li biste mogli da mi odgovorite zašto niste? S druge strane, iskonstruisali ste priču kako je Sergej Trifunović, priveo u „prijestoničkom kafiću”, „djevojku nepoznatu javnosti” i imao s njom seks do ranih jutarnjih sati, dok ih obezbjeđenje nije izbacilo. Sergej Trifunović je odlučio da vas tuži, mada inače nema vremena da se bakće takvim glupostima i dobiće spor. Jer nećete moći da navedete ni ime „prijestoničkog kafića”, niti obezbijedite ijednog jedinog svjedoka iz recimo navedenog obezbjeđenja. Da licemerje ima jagodicu na šlagu, vi zovete čoveka koga ste oklevetali, da vam da intervju. To su vam mediji. Spin, spin, bot, bot, spin.

HUMANITARNI RAD

Rekli ste da nećete više o „slučaju Ognjanović”. Da li je teže, posle toga, baviti se humanitarnim radom, da li vam uspijeva da održite povjerenje ljudi koji žele da pomognu?

Nemam šta ja da održavam povjerenje bilo koga. U proteklih godinu dana, fondacija „Podrži Život”, pomogla je 12 mališana. Od nabavke slušnog aparata, opremanja vrtića u Ubu (to je 510 mališana) do komplikovanih operacija životne važnosti, Nađe Novaković i Mile Radunović. Činjenica na koju sam međutim ponosan, što su troškovi fondacije bili 1,54 odsto. Troškovi svih humanitarnih fondacija bilo gdje u svijetu idu od 10 do 20 odsto. Mi imamo par ljudi na plati i gledamo da što više para ostavimo djeci kojoj je to potrebno i zbog koje smo i napravili to što radimo. Za razliku od gore pomenutih, ja sam u upravnom odboru fondacije, okupio pravu elitu. Mislite li vi da Ratko Božović, Svetislav Basara, Dragan Jaćimović, Žarko Paspalj, imaju vremena da svoj ugled, integritet i obraz bacaju u kantu za smeće u nekoj šumeljivoj priči gdje se nešto mešetari, muljaju neki novci i igra sa zdravljem djece? Nemam ja, ni ti pomenuti ljudi koji jesu elita vremena ni živaca da se bave mozgovima nevjernih Toma čiji ste mozak i vi mediji pokvarili konstantnim spinovanjem, a političari broja im se ne zna, izigravali njihovo ionako krhko povjerenje. Niko od ovih ljudi, ne bavi se politikom ni mešetarstvom. Svi imamo svoja zanimanja i biografije, i radimo ono u šta vjerujemo, za dobrobit nacije. A ta djeca, su esencijalni, neiskvareni njen dio. Oni ne znaju ko su Vučić i Dačić. Njihovi idoli su Miki, Paja, Šilja, Pepa Prase i Nodi. Zato se za njih i borimo. Svaki put kad pustite jednu poruku sa bilo kakvim karakterom na 5757, i vi se borite za njih. Ne za mene ili bilo koga od pomenutih ako ih ne volite.

POVRATAK U POZORIŠTE

Više nagrada dobili ste u pozorištu nego za filmove. A opet, u pozorištu više ne igrate. Zašto?

Upravo radim predstavu u Zvezdara Teatru sa Vojom Brajovićem. Voja i Duško Kovačević su me vraili u pozorište i ja sam im beskrajno zahvalan zbog toga.

Hoćete li se prijaviti na audiciju za ulogu Valtera koji je proslavio Batu Živojinovića?

Parafrazirao bih Koštunicu: Nisam informisan da se snima Valter? Zar to već nije snimljeno ’72-e?

CITAT

Da li vam smeta što ste u djelu javnosti prepoznati kao buntovnik, inadžija, prijek i težak čovjek za saradnju?

Citiraću velikog Georg Vilhelm Fridriha Hegela: Zabolje me kurac.

(Izvor: Buka)