ISPOVJEST ŠEFA KRIMINALNE GRUPE: Nisam odolio porocima vlasti…
Izjavu prenosimo u cjelosti:
“Priznao sam svoju krivicu i grijeh, kao prvi kako je napisano među ostalima, jer nijesam znao ono što sam trebao da znam, nijeaam vidio ono što su svi vidjeli, nijesam spriječio ono što nijesam znao da je bilo, što sam vjerovaoonima kojima bi opet vjerovao, što sam povrijedio one koji su meni vejrovali i koje molim da mi oproste, meni koji sam danas manji od najnižeg i kojeg svako može učiniti krivim za sve.
Kriv sam ja i niko drugi, nije kriva moja porodica koja kao taoc moga imena strada i pati, nije kriva ni partija koju sam stvarao i osjećao kao dijete svoje, iako je ona uvijek imala i ima boljih i važnijih od mene. Niko nije kriv, ni oni koji su me kao svjedoci Solomonovih priča krivili za ono što su sami radili, niko osim mene, jer iako u svim ovim pravnim slučajevima nijsam za sebe imao nikakve koristi, ni centa, prihvatio sam da vraćam za druge iz nasljeđa imovine moje porodice, kriv samjer su drugi priznali da su imali koristi i da to ne bi mogli postići bez mene i mog autoriteta. Ja im vjerujem da je tako zato sam i kriv, jer sa, služio kao kaput da ga obuku kada im je hladno i da ga skinu kada im je vruće.
Priznao sam i svjestan da nijesam uspio da do kraja od sebe odbacim one zavodljive poroke vlasti, koji vas u sopstvenim očima učine važnijim od svih, pa ikao sam se borio sa tim, ostao sam slab da sebe i druge u mojoj sredini, oslobodim od te bolesti koja rado posjeti svaku vlast, da pojedinci pomisle da je vlast koju vrše radi njihovog ličnog dobra, a ne samo i isključivo radi onih koji su ih izabrali.
Priznao sam, i jer ne želim da se sudim sa svojom državom, da uzimam vrijeme višim ciljevima njenog napretka, kada se ja osjećam krivim za ono što mi je stavljeno na teret, ne pravdajući se ni društvom današnjih KALABIĆA, ni lokalnih JUDA, ni ružnih kopija BRUTA, niti prebacajući krivicu na bilo koga drugog. Jer od Adamovog pada, pa do vremena našeg Lovćenskog Tajnovića nije bilo čovjeka i krivice, pa nisam ni ja gori od drugih, mogao ostati bezgriješan i nevin, na kojega su u jednom trenutku krenuli razni, iskušavajući moje roditeljske slabosti, u ime skrivenih planova, kako to kroz istoriju ljudi obično i biva, planova jednih protiv drugih, starim vještinama obmana, skupljanja i dostavljanja, daleko od očiju javnosti.
Priznanje koje sam učinio, zbog osjećanja krivice za sve što se neželjeno i štetno desilo, učinio sam i iz straha, ne od onih koji su po Zakona postupali, već iz straha za moju djecu, za moje po krvi najbližu, za moju porodicu, od onih koji su skriveno znali da bace kamen tereta na nas, iz zavisti, ambicije, političkog neslaganja i kojima u njihovoj tajnoj moći možda neće biti dovoljno ovo moje kažnjavanje i stradanje Marovića i zato me ljudski strah jer je lako krenuti na posrnulog, pridodati obilježenom i pokazati se na palom.
Priznavanje sam učinio sam, bez pritisaka i uticaja bilo koga sa strane u molbu Gospodu V elikom da primi ovo moje priznanje i kao moje iskreno pokajanje. I ovako grešan i poražen pred Bogom i ljudima i pred sobom. Molim se, da svako uj Crnu gori preuzme svoje breme, prizna svoju krivicu i grijeh, pred Bogom i zakonima, radi napretka i dobra Crne Gore, njenog mirnog i složnog života.
Eto, ovo je istina o svemu ovome, mom priznanju i mojim razlozim, bez ijedne ružne pomisli prema bilo kome, zahvalan svojoj porodici i rijetkim prijateljima na pomoći, umiren da je iz svih ovih, za mene bolnih slučajeva, posvećenošću i ljudi zakona, moguće reći, da neće biti nikakve štete, ni za Opštinu ni za Državu i da će sve stečeno suprotno zakonu biti oduzeto od svakog pojedinca, vjerujem ne samo u Budvi nego i na drugim mjestima i od drugih ljudi u Crnoj Gori. Da, to je to što sam želio reći u ovoj kako se kaže pravnoj istini, a istina ima i drugih, različitih i ništa nije kraće od trijumfa zlobe, niti ništa trajnije od pobjede pune istine.”
