Iako mrtav – Darko je čovjek koji će živjeti dovijeka!
Porodica Kumburović, porodica Ratka i Jane, iskopana je juče, do temelja. U jednom trenu, pod talasima smrti, vraćajući se sa liturgije iz manastira Vranjina, utopili su se u jezeru: otac Ratko, majka Jana i desetogodišnja kćerka Nina. I nerodjena beba u majčinoj utrobi, i ona je nestala, a čekali su je deset godina. Sve je nestalo.
Dok su se oni borili jedno za drugo, za kap vazduha, u tom vrtlogu ništavila i toj poslednjoj borbi za kap života, podgoričanin Darko Vujošević, Kuč, vratio se da im pomogne, doplivao i nestao sa njima. U smrti.
Ima li u vasioni veće nesreće i većeg herojstva, na jednom mjestu? Pod jednim talasom? Pod jednom barkom? Darko – taj mrtvi džin, sav u vjeri i u Crkvi – moj Kuč, zamislite, dao je svoj život pokušavajući da spase jednu porodicu, da spase one sa kojima je tek nešto prije toga, u manastiru, bio pod ikonom Bogorodice.
Prošao sam juče pored Jezera, vraćajući se sa protesta zbog pokolja čempresa u Baru. Neposredno nakon protesta odjeknula je vijest o tragediji na jezeru. Išao sam ka Podgorici, u kojoj je skoro istovremeno odjeknula bomba, i pao još jedan život u obračunu kriminalnih klanova. Kažu da je mladić od siline detonacije ispao na ulicu i zapomagao za pomoć. Nije mu bilo spasa.
TUGA: Vječna slava Podgoričaninu: Darko Vujošević pokušao da spasi život pa i sam stradao!
Šta je ovo, Bože, sa mojom Crnom Gorom? Ima li nam spasa?
Iako mrtav – Darko je čovjek koji će živjeti dovijeka! Dok drugi spasavaju samo sebe i nikog do sebe – on je odlučio da, uprkos sebi i svom životu, spašava druge. Skokom u sopstvenu smrt Darko je održao, svim ljudima koji dišu, najveću lekciju o životu, lekciju koja vraća vjeru u ljude i u život. To nas je naučio svojom smrću: kako treba živjeti. U beznadju jučerašnje plave grobnice on je pokazao da ima nade!
Ako išta ima smisla – to je smisao.
“Nema veće ljubavi nego dati život svoj za brata svoga!” (Isus Hristos)