EURO MODEL ZA POČETNIKE (3): Mikro i mala preduzeća nose privredu – mogu li preživjeti šok drastično većeg troška od januara?

Na osnovu zvaničnih podataka, važećih propisa, Vladinih najava i javno dostupnih fiskalnih i statističkih pokazatelja, portal Volim Podgoricu VOP uradio je seriju analiza mogućih efekata Euro modela na različite djelove društva i ekonomije – socijalno ugrožene građane, penzionere, zaposlene, mikro i mala preduzeća, velika preduzeća, javni sektor, lokalne samouprave, cijene i ukupnu fiskalnu stabilnost. Analize ćemo objavljivati u serijalu „EURO MODEL ZA POČETNIKE“, sa ciljem da složenu ekonomsku reformu prevedemo na jasan i razumljiv jezik i odgovorimo na pitanja koja neposredno određuju životni standard građana: ko dobija, koliko dobija, ko snosi trošak, gdje su najveći rizici i šta se može dogoditi ako se očekivani prihodi, rast ekonomije ili kretanje cijena ne razviju prema Vladinim projekcijama. Nećemo Euro model posmatrati samo kroz obećani rast plata, već kroz odnos koristi i mogućih posljedica. Pokušaćemo da pokažemo kako ista mjera može biti veliki dobitak za jednu grupu građana, a istovremeno gubitak za drugu.

Cilj serijala nije da Euro model unaprijed proglasi ni uspješnim ni neuspješnim. Cilj je da građani prije njegove primjene imaju što potpuniju sliku o tome šta reforma zaista znači za njihov kućni budžet, posao, penziju, socijalnu sigurnost i cijene koje svakodnevno plaćaju.

Mogu li mikro i mala preduzeća preživjeti Euro model?

Euro model neće isto pogoditi kompaniju koja već isplaćuje zarade od 1.500 ili 2.000 eura i mikro firmu u kojoj zaposleni danas primaju 600 ili 800 eura. U prvom slučaju poresko rasterećenje može omogućiti rast neto zarade bez dramatičnog povećanja ukupnog troška poslodavca.

U drugom, novi minimum od 1.000, 1.250 ili 1.400 eura zahtijeva stvarni dodatni novac koji firma mora zaraditi. A upravo mikro i mala preduzeća zapošljavaju više od 130.000 ljudi. Podnesci 64 privrednika Uniji poslodavaca pokazuju da njih 47 očekuje udar na likvidnost, profitabilnost ili opstanak, dok Privredna komora na primjeru firme sa samo deset zaposlenih računa dodatni godišnji trošak od desetina hiljada eura. Ključna pitanja zato nijesu da li su veće plate poželjne, već: ko može da ih finansira, koliko dodatnog prometa je za to potrebno i šta se događa ako produktivnost i prihodi ne porastu ni približno koliko obavezni trošak rada.

Portal Volim Podgoricu VOP u trećem nastavku serijala „Euro model za početnike“ analizira uticaj reforme na privredu, posebno na mikro i mala preduzeća.

EURO MODEL ZA POČETNIKE (1): Plate rastu, socijalna pomoć ne, najsiromašniji postaju još siromašniji

EURO MODEL ZA POČETNIKE (2): Plate skaču do 108%, penzije oko 10%. Da li penzioneri postaju relativno siromašniji?

Vlada je najavila minimalne zarade od 1.000 eura za radna mjesta sa osnovnim i nižim obrazovanjem, 1.250 eura za srednje i 1.400 eura za visoko obrazovanje, uz poresko rasterećenje kojim bi dio sadašnjeg troška države bio preusmjeren u neto zarade zaposlenih.

Ali to nije cijela računica. Poresko rasterećenje može pretvoriti dio postojećeg bruto troška u veću neto platu. Ono ne može samo po sebi proizvesti čitav skok sa sadašnjih 600 na 1.250 eura, odnosno čak 650 eura više neto, ako za to u postojećem trošku nema dovoljno poreza i doprinosa koji se mogu ukinuti.

Razliku mora finansirati poslodavac.

Crnogorska privreda je privreda malih firmi

MONSTAT je u 2025. evidentirao 63.823 aktivna poslovna subjekta, 8,2 odsto više nego godinu ranije.

Za ovu analizu koristimo uobičajenu podjelu prema broju zaposlenih: mikro preduzeća imaju do deset zaposlenih, mala do 50, srednja do 250, a velika više od toga. Formalno zakonsko razvrstavanje može uključivati i dodatne kriterijume, poput prihoda i aktive, pa broj zaposlenih nije jedini računovodstveni kriterijum.

Podaci Poreske uprave koje je Vlada objavila u Programu unapređenja konkurentnosti za 2026. pokazuju koliko je ekonomija oslonjena upravo na najmanje firme.

Mikro preduzeća predstavljaju čak 94,93 odsto MMSP sektora, a mala dodatnih 4,48 odsto. Zajedno zapošljavaju 130.611 ljudi, odnosno više od četiri petine svih zaposlenih u mikro, malim i srednjim preduzećima.

To znači da se Euro model neće prvenstveno testirati na nekoliko velikih sistema.

Testiraće se na desetinama hiljada firmi sa po nekoliko zaposlenih.

Najmanji imaju i najmanje prostora za novi šok

Posljednja kompletna uporediva struktura dobiti i gubitka po veličini preduzeća koju je objavila Privredna komora odnosi se na 2024. godinu.

Mikro firme su činile ogromnu većinu poslovnih subjekata, ali su istovremeno nosile približno dvije trećine ukupno iskazanog gubitka u toj strukturi.

To ne znači da je svaka mikro firma gubitaš. Pokazuje, međutim, da je najmanji segment privrede finansijski znatno tanji i da veliki novi fiksni trošak mnogo teže može apsorbovati nego kompanija sa velikim prometom, rezervama i pristupom finansiranju.

Za 2025. imamo novije zvanične podatke o broju firmi i zaposlenosti, ali ne i jednako kompletnu javno dostupnu tabelu dobiti i gubitka svih kategorija, pa VOP neće miješati podatke iz različitih metodologija.

Privredna komora izračunala: deset zaposlenih – skoro 71.000 eura više godišnje

Privredna komora je efekat Euro modela prikazala na hipotetičkoj kompaniji sa deset zaposlenih: jednim sa osnovnim obrazovanjem, šest sa srednjim i tri sa fakultetom.

U scenariju u kojem zaposleni danas primaju zakonske minimume, ukupna mjesečna sredstva potrebna za njihove zarade iznose 7.537,49 eura.

Po novim minimumima račun raste na 13.447,59 eura mjesečno. Razlika je 5.910,10 eura mjesečno, odnosno približno 70.921 euro godišnje. To je rast ukupnog troška od približno 78 odsto.

U drugom, realističnijem scenariju, u kojem zaposleni već imaju različite zarade od 600 do 1.300 eura, Komora računa da trošak raste sa 10.107 na 13.448 eura mjesečno, odnosno oko 40.000 eura više godišnje.

Tu se najbolje vidi razlika između firme koja već ima visoke zarade i firme čija je radna snaga koncentrisana oko sadašnjeg minimuma.

Unija poslodavaca: 64 podneska privrednika, 47 upozorava na likvidnost, profitabilnost ili opstanak

VOP je imao uvid u anonimizovanu analizu 64 podneska privrednika iz 11 grana, privatnih predškolskih ustanova i zbirnog podneska više djelatnosti, dostavljenih Uniji poslodavaca Crne Gore.

Dokument nije reprezentativna anketa cijele crnogorske privrede, već presjek stavova firmi koje su dostavile podneske. Ali obrazac odgovora je veoma jasan.

Najčešće predloženi iznosi samih privrednika iznose 800 eura za najniži nivo, 800 za srednje i 1.000 za visoko obrazovanje, dok Vladin model predviđa 1.000, 1.250 i 1.400 eura.

To ne znači da je privreda jednoglasno protiv rasta plata. Jedan podnosilac u potpunosti podržava Vladin model, nekoliko prihvata ciljne iznose uz fazno uvođenje, a drugi predlažu drugačije modele.

Dominantna poruka je drugačija: problem je veličina i brzina skoka, a ne sama ideja većih zarada.

Od 60.000 do 2,2 miliona dodatnog godišnjeg troška

Pojedini anonimni podnesci sadrže i konkretne poslovne kalkulacije.

U trgovini se navode procjene dodatnog troška od oko 60.000 eura u jednoj poslovnoj jedinici, preko 250.000 eura godišnje, pa do približno 1,002 miliona eura godišnje kod jednog sistema.

U proizvodnji jedna firma računa na 273.000 do 387.000 eura dodatnog godišnjeg troška, dok se u saobraćaju pojavljuju kalkulacije od preko milion, pa i najmanje 2,2 miliona eura godišnje.

To su procjene samih kompanija, a ne nezavisno potvrđene projekcije VOP-a. Ali pokazuju zbog čega se pitanje održivosti ne može riješiti jednim primjerom prosječne ili visoke plate.

Zašto jednostavno ne povećaju cijene?

Zato što mnogi ne mogu.

U analiziranim podnescima 23 privrednika navode da novi trošak ne mogu u potpunosti prenijeti na kupca.

U trgovini se pominju niske marže i konkurencija velikih lanaca. U turizmu su cijene i aranžmani za 2027. već ugovarani sa turoperatorima, pa novi trošak nije moguće retroaktivno ugraditi u ugovorenu cijenu.

U saobraćaju postoje regulisane tarife i tržišta na kojima bi viša cijena smanjila tražnju. U proizvodnji domaće firme konkurišu uvoznoj robi koja nema isti domaći trošak rada.

Zanatstvo ima još jedan problem: registrovani salon koji poveća cijene konkuriše neregistrovanom pružaocu iste usluge koji ne plaća iste poreze i obaveze. Svih pet podnesaka iz zanatstva kao problem navodi sivu ekonomiju.

STRESS TEST: koliko dodatnog prometa treba samo za 71.000 eura novog troška?

Uzmimo PKCG scenario sa deset zaposlenih i dodatnim godišnjim troškom od oko 70.921 euro.

Ako firma taj iznos mora proizvesti kroz dodatnu dobit, koliko više mora prodati?

Ovo nije prognoza, već stress-test koji pokazuje odnos troška i prometa.

Firma koja radi sa pet odsto neto marže ne može dodatnih 71.000 eura troška pokriti sa 71.000 eura više prometa. Za toliko dodatne dobiti trebalo bi joj više od 1,4 miliona eura nove prodaje, pod pretpostavkom da marža ostane ista.

Drugi udar: ne raste samo minimalac

Čak 21 od 64 podnosioca upozorava na kompresiju platne skale.

Problem je jednostavan. Ako početnik sa srednjom školom mora dobiti 1.250 eura, zaposleni sa deset godina iskustva koji danas prima 1.050 ili 1.150 neće prihvatiti da njegov rad odjednom vrijedi manje ili jednako. Ako diplomirani početnik dobija 1.400 eura, mora se otvoriti pitanje zarade stručnjaka, rukovodioca i zaposlenog sa višegodišnjim iskustvom.

Zato stvarni trošak firme nije nužno samo podizanje zaposlenih ispod minimuma.

Novi minimum može izazvati lančani rast cijele platne skale.

U turizmu podnosioci upravo upozoravaju na odnos početnih pozicija, supervizora i rukovodilaca, dok firme iz usluga navode poremećaj odnosa junior–medior–senior.

Velika kompanija i mikro firma ne dobijaju isti Euro model

Vlada ima argument da poresko rasterećenje povećava neto zaradu bez proporcionalnog povećanja troška poslodavca.

To je tačno za dio zaposlenih.

Premijer je naveo primjer radnika sa neto platom od 1.600 eura kojem bi, uz približno isti trošak poslodavca, neto mogao porasti na oko 1.870 eura.

Ali to nije ista računica kao kod zaposlenog sa srednjom školom koji danas prima 600 eura, a od januara mora primati najmanje 1.250.

Kod prve plate postoji dovoljno poreskog i doprinosnog opterećenja koje se može preraspodijeliti.

Kod druge mora nastati novi novac.

Zato Euro model za kompaniju sa već visokim platama može dominantno predstavljati poresko rasterećenje.

Za mikro firmu sa niskim platama može biti veliki novi fiksni trošak.

Još jedan rizik: Euro model može ubrzati koncentraciju privrede

Jedna od mogućih dugoročnih posljedica Euro modela nije samo rast troškova rada, već i promjena same strukture crnogorske privrede.

Ako velika kompanija lakše podnese novi minimalac, dok mikro i mala firma mora naglo povećati fiksne troškove, posljedica može biti dalje jačanje velikih sistema na račun malih.

Velika kompanija ima veći promet, širu bazu kupaca, lakši pristup kreditima, veću pregovaračku moć prema dobavljačima, mogućnost automatizacije i veću rezervu kapitala. Ako su joj plate već iznad novih minimuma, Euro model joj može čak povećati konkurentnost na tržištu rada jer zaposlenom može ponuditi veći neto uz relativno mali dodatni trošak.

Mala firma je u suprotnoj poziciji. Ako posluje sa nekoliko zaposlenih na 600 ili 800 eura, novi minimum od 1.000, 1.250 ili 1.400 eura odmah joj značajno povećava fiksni trošak. Ako nema dovoljno veliku maržu, ne može lako podići cijene i ne može brzo povećati produktivnost, mora birati između manje dobiti, manjeg broja zaposlenih ili zatvaranja.

U tom procesu veliki sistemi mogu dobiti dvostruku prednost.

Prvo, mogu privući radnike koje mali poslodavac više ne može platiti.

Drugo, mogu preuzeti dio tržišta firmi koje zbog većih troškova podignu cijene ili prestanu da rade.

Jedan poslodavac iz sektora usluga, u anketi koju je uradila UPCG, upravo upozorava na moguću koncentraciju tržišta u korist većih firmi, dok podnesci iz trgovine ukazuju na sve težu konkurenciju malih trgovaca sa velikim lancima.

To znači da Euro model može imati posljedicu koja se ne vidi u januarskoj platnoj listi, ali se može vidjeti za dvije ili tri godine: manje mikro i malih firmi, veći tržišni udio velikih sistema i veća koncentracija kapitala i profita.

Takav scenario nije neizbježan, ali je realan rizik koji bi morao biti dio Vladinog stress-testa.

Ako se mali privrednik ugasi, njegovi kupci, promet i dio radnika ne nestaju iz ekonomije. Oni se sele većem konkurentu.

Zato efekat reforme može izgledati paradoksalno: radnicima nominalno rastu plate, ali se istovremeno smanjuje broj malih poslodavaca i raste ekonomska moć nekoliko većih sistema.

To je posebno osjetljivo u Crnoj Gori, gdje mikro i mala preduzeća čine gotovo cijelu poslovnu bazu i zapošljavaju više od 130.000 ljudi.

Ako reforma disproportionirano jača velike i slabi male, posljedica nije samo pitanje profita. To postaje pitanje:

• tržišne konkurencije,
• regionalnog razvoja,
• pregovaračke moći zaposlenih,
• cijena,
• i raspodjele kapitala u ekonomiji.

Ako mali poslodavac ne može da podnese novi trošak, a veliki može, Euro model ne mijenja samo plate. Može početi da mijenja i vlasničku i tržišnu strukturu crnogorske privrede.

Ovo je važno jer pomjera moguće posljedica sa nivoa „može li firma platiti minimalac“ na ozbiljniju temu: ko će poslije reforme ostati na tržištu i ko će na kraju kontrolisati veći dio ekonomije.

Produktivnost ne može biti propisana zakonom

Tu je možda najvažniji ekonomski problem cijelog modela.

Država može propisati da minimalna zarada od 1. januara iznosi 1.250 eura.

Ne može propisati da će firma od 1. januara imati 50 odsto veći promet.

Ne može propisati da će radnik proizvesti dvostruko više.

Ne može propisati ni da će kupac prihvatiti 20 ili 30 odsto višu cijenu.

Upravo zbog toga, rast zarada se vezuje za rast produktivnosti i poslovnih rezultata, dok brojni privrednici u podnescima traže fazno uvođenje i korektivne mehanizme.

Vlada, s druge strane, očekuje da više zarade povećaju potrošnju, formalizaciju rada i ekonomske aktivnosti. To može biti pozitivan efekat reforme. Ali postoji fundamentalna vremenska razlika: novi trošak plate nastaje obavezno od januara; novi prihod firme tek treba da se dogodi.

Tri scenarija za malu firmu

U povoljnom scenariju firma povećava produktivnost i promet dovoljno da finansira veće zarade bez znatnijeg podizanja cijena ili smanjenja zaposlenosti. Veće plate dodatno podstiču domaću potrošnju, pa dio novca vraća privatnom sektoru.

U srednjem scenariju novi trošak se dijeli između manje dobiti vlasnika, nešto viših cijena, većeg prometa i produktivnosti. To je vjerovatno način na koji bi se prilagođavao veliki dio održivih firmi.

Najnepovoljniji scenario nastaje tamo gdje nema profitne rezerve, cijene se ne mogu povećati, a produktivnost ne može skočiti preko noći. Tada se račun može pojaviti kroz nezapošljavanje novih ljudi, smanjenje broja zaposlenih, skraćivanje radnog vremena, sivu ekonomiju ili zatvaranje firme.

U analiziranim podnescima 21 od 64 kompanije upravo pominje otpuštanja, zatvaranja ili druge rezove.

Pitanja na koja privreda još čeka brojke

Privreda od Vlade ne traži odgovor na pitanje da li su veće plate poželjne. Ključno je pitanje koliko reforma košta i kako je taj trošak raspoređen.

1. Koliki je ukupan dodatni trošak Euro modela za privatni sektor u 2027. godini? Ne primjer jedne plate, već zbirno: koliko dodatnih stotina miliona eura mora privreda izdvojiti nakon prelaska sa 600/800 na 1.000/1.250/1.400 eura.
2. Koliki je dodatni trošak posebno za mikro, mala, srednja i velika preduzeća? Ovo je presudno kada mikro i mala preduzeća zapošljavaju preko 130.000 ljudi, a njihov finansijski kapacitet nije isti kao kod velikih kompanija.
3. Koliko zaposlenih se trenutno nalazi ispod svakog budućeg minimuma? Potrebni su tačni brojevi: koliko radnika mora biti podignuto na 1.000, koliko na 1.250, a koliko na 1.400 eura. Bez toga nije moguće izračunati stvarni trošak reforme.
4. Koliki rast produktivnosti Vlada projektuje da bi podržao ovakav rast zarada? Minimalac za srednju školu raste sa 600 na 1.250 eura, odnosno 108,3%. Privrednici upravo traže da rast bude povezan sa produktivnošću, dok je jedan podnosilac iz telekomunikacija zatražio projekciju efekata čak do 2030.
5. Koliki rast cijena Vlada očekuje kao posljedicu povećanja troškova rada? Jedanaest podnosilaca već upozorava na inflaciju, dok 23 navode da trošak ne mogu prenijeti na cijene. Nije dovoljno reći da će veća potrošnja pomoći privredi; mora se pokazati koliki dio šoka Vlada očekuje u cijenama.
6. Koliki efekat Vlada projektuje na zaposlenost? U podnescima se pojavljuju konkretne procjene smanjenja broja zaposlenih: pojedini proizvođači navode desetine potencijalno ugroženih radnih mjesta, dok jedan podnosilac iz usluga procjenjuje moguće smanjenje zaposlenosti 15–20%. Potrebna je Vladina procjena: koliko radnih mjesta bi model mogao otvoriti, a koliko ugroziti.
7. Kako će se riješiti kompresija cijele platne skale? Ovo nije problem samo minimalca. Čak 21 od 64 podnosioca upozorava da će, kada početna plata skoči, morati rasti i zarade iskusnih radnika, supervizora, poslovođa, stručnjaka i rukovodilaca. Vlada još nije pokazala koliko taj sekundarni efekat povećava ukupnu masu zarada.
8. Kako će biti riješena pravna kolizija radnog mjesta, kvalifikacije i principa „jednaka zarada za isti rad“? Podnesci upozoravaju da ista radna mjesta često mogu imati zaposlene sa različitim formalnim obrazovanjem, što može proizvesti različite zakonske minimume za isti posao. To zahtijeva precizno pravno, ne političko objašnjenje.
9. Šta će biti sa refundacijama bolovanja, trudničkog i porodiljskog odsustva? Jedan privrednik navodi konkretan primjer: ako firma mora isplatiti 1.250 eura, a država refundira prema ranijoj plati od oko 650, poslodavcu ostaje oko 600 eura mjesečno razlike po zaposlenoj.  Mora biti jasno da li se osnovica refundacija automatski usklađuje sa novim minimumima.
10. Koje posebne mjere postoje za mikro i mala preduzeća, sjever i sezonske djelatnosti? Uslužni sektor eksplicitno traži procjenu po djelatnosti i veličini firme, prelazni period za male poslodavce i kontrolu efekata nakon šest i 12 mjeseci. Slični zahtjevi postoje za sjever, turizam i zanatstvo.
11. Šta je plan ako stvarni efekti nakon šest mjeseci odstupaju od projekcija? Ima li model automatsku „kočnicu“: odlaganje sljedeće faze, korekciju minimalaca, dodatne poreske olakšice ili subvencije? Podnesci traže upravo korektivne mehanizme, ali javno još nema preciznog protokola.
12. I konačno: gdje je kompletna sektorska analiza na kojoj je Vlada zasnovala upravo iznose 1.000, 1.250 i 1.400 eura? To je možda najvažnije pitanje. Privrednici su dominantno predlagali niže iznose, a više njih je tražilo analizu po sektorima, veličini firme i likvidnosti. Ako su Vladini iznosi ekonomski održivi, mora postojati javna računica koja to pokazuje.

Privreda od Vlade ne traži odgovor na pitanje da li su veće plate poželjne. Oko toga spora gotovo da nema. Traži odgovor na mnogo konkretnije pitanje: koliko reforma košta, ko taj trošak može da podnese i šta je plan ako projektovani rast prihoda i produktivnosti ne stignu istom brzinom kao obavezni rast zarada.

Trošak je siguran, korist tek treba da se ostvari

Euro model može imati pozitivne efekte: veći raspoloživi dohodak, veću potrošnju, formalizaciju rada, manji odlazak zaposlenih i pritisak na firme da investiraju u produktivnost.

Ali koristi i troškovi nemaju isti stepen izvjesnosti.

Minimalna plata od januara je zakonska obaveza. Veći promet nije.

Zato se održivost Euro modela neće dokazati time što će zaposleni u januaru dobiti više novca. Dokazaće se tek ako firme taj novac budu mogle da isplaćuju i u januaru 2028. i 2029. godine, bez talasa zatvaranja, smanjenja zaposlenosti ili rasta cijena koji bi radniku kroz prodavnicu vraćao ono što je dobio na platnoj listi.

Crnogorska ekonomija je dominantno ekonomija mikro i malih preduzeća.

Ako ona izdrže reformu, veće plate mogu postati trajni standard.

Ako ne izdrže, problem neće ostati u bilansu firme – preći će na zaposlene, cijene i cijelu ekonomiju.

Nastavak sjutra.

(Ekipa VOP-a)