BEZ BEOGRADA NE BIH MOGAO DA ŽIVIM: Milutin Mima Karadžić o odlasku iz pozorišnog života, radu na filmu, mladosti i karijeri

– Nisam se povukao iz pozorišta, već samo iz Ateljea 212 i života na plati. Igram u Zvezdara teatru, sa velikim zadovoljstvom i pred prepunim salama, dvije predstave: “Tre sorele” u režiji Milana Karadžića i “Feliksa” Darka Bajića. U Ateljeu sam bio više od četvrt vijeka, a onda sam shvatio da tu platu mogu da zaradim na serijama i filmovima. Htio sam i da omogućim da neki mladi glumac ili glumica, u ovom slučaju Jelena Petrović, uđe u Atelje 212. Da stekne platu i doprinese kući, koju zaista volim i u kojoj sam proveo najljepše dane, odigrao neke lijepe predstave i stekao prijatelje za cio život – kaže na početku razgovora za naš list Mima Karadžić.

Popularni glumac napustio je stalni angažman 2013. godine, kada ni slutio nije da će se pozorište “zalediti u vremenu” i postati medij koji je virus korona najviše paralisao. Kako on radi pod ovakvim opterećenjem i koliko to utiče na glumačku koncentraciju?

– Kad si glumac toliko godina, snimanje filmova i serija je fenomenalna priča, ali bez pozorišta je kao da nemaš jednu ruku. I zato nikad ne bih mogao da se opredelim gdje više volim da igram. Lično me pogađa što teatra nema i neće ga biti duži period, bez obzira na to što se piše kako će svi otvoriti svoje sale. Nije to to. Može publika sjedjeti i s maskama, na svakom drugom ili trećem sjedištu. Može, ali to nije pozorišni ambijent. Naravno, nije ni najveća muka, kad se zna da ima ljudi koji su nekog svog izgubili ili su još na respiratorima – kaže Karadžić.

I na snimanjima je, kako kaže naš sagovornik, teško biti u toj vrsti budnosti, držati stalno masku. Pred kamerama je i nemoguće. Velike su ekipe, ipak, svi su vrlo disciplinovani:

– Oni koji su iza kamere (šminkeri, kostimografi, rasvetljivači, kamermani, reditelji) obavezno nose maske. Glumci su, da kažem, potrošna roba – pa šta se desi, desilo se. Bilo je kolega koji su zakačili koronu. Ali, guramo dalje. Posle karantina vratili su se na snimanja. Bože, samo zdravlja. Želim da svima bude bolje, ne samo glumcima. Vidim da se smiruje pandemija. Teško je i što još ne možemo lako da otputujemo iz zemlje. Poželjeli smo se nekih lijepih destinacija.

Na pitanje kako podnosi činjenicu da ne može ni u rodnu Crnu Goru, bez svih mjera predostrožnosti i obaveznih testiranja, Mima odgovara:

– Moram priznati, u poslednje vrijeme više sam vremena provodio po Istri i Italiji nego u Crnoj Gori. Dok mi je majka bila živa, bio sam jako vezan i najviše sam vremena provodio tamo. Naravno, Crna Gora je mjesto mog rođenja i odrastanja i nikada se ništa u tom osjećanju neće promijeniti. Sada smo svi zatečeni, tu gdje smo. Nije ovo tako strašno. Obišao sam neka mjesta u Srbiji za koja nisam ni znao koliko su lijepa – banje, jezera, planine. Drago mi je što sam to vidio.

Iako ga i danas najčešće identifikuju sa crnogorskim stereotipima (neke od najboljih uloga izgradio je upravo na takvim ulogama), u Beogradu je proveo najveći dio života. Rođen u Bijelom Polju, stasao u Nikšiću, dolaskom na FDU (u klasu Milenka Maričića) započeo je u Srbiji bogatu, krcatu naslovima karijeru:

– Živim ovde 45 godina, duže nego što sam igdje ikada. Beograd je grad bez koga ne bih mogao da živim. Bio sam i u Americi i u Australiji, ali sam se uvijek vraćao Beogradu. Crna Gora je zemlja gdje sam se rodio i odrastao, gdje sam sahranio majku i oca, za nju me vezuje predivno sjećanje na djetinjstvo i mladost. Tamo sam snimao sjajne serije, imam i mnogo dobrih drugara svake narodnosti. A u Beogradu je moj život, moja porodica, moja ljubav… Kako to da odvajam? Ja sam uvijek samo za spajanje.

Na konstataciju da su njegov filmski opus dobrim djelom obilježila dva čovjeka – Živko Nikolić, za mnoge najveće ime crnogorske kinematografije, i njegov brat i naš vrsni reditelj Milan Karadžić, Mima kaže:

– Njih dvojica imaju umjetničkih dodira i zajedničkih tačaka. Počeli su karijere na sličan način. Živko nikad nije završio režiju, ali jeste slikarstvo u Herceg Novom. Milan se bavi crtanjem, radio je portrete, ima puno afiniteta prema slikarstvu. Završio je pozorišnu režiju, kasnije počeo da se bavi filmom i u njega uneo nešto, čini mi se, malo drugačije. Zato što je, ne zaboravite, postavio više od četrdeset bajki u pozorištu. A raditi bajke, to je potpuno posebna vrsta rada. Uspio je da tu bajkovitost prenese na filmove i serije, a i na nas glumce. Svi mi koji se bavimo ovim poslom u velikoj smo privilegiji da ne učestvujemo ni u jednoj politici, ali da narodu podarimo ponekad, iskreno mislim – više od bilo kog političara.

Da li je, pak, politika imala udjela u njegovom poslu, dvema izuzetno gledanim serijama (“Budva na pjenu od mora” i “Biser Bojane”), kako se u nekim medijima nagoveštavalo?

– To je loše preneseno. Odmah se čita politički. Ja sam samo rekao da nećemo nastaviti snimanje. Bilo je hiljadu pitanja po “Instagramima” i drugim čudima na tu temu, interesovali su se svi živi od Slovenije do Makedonije. Nismo mi odustali, naprotiv, hteli smo to iz sve snage. Ali, neće ni Budva ni Ulcinj, kao grad i gradska vlast. Ne vidim ni da je bilo koja državna institucija cijelu stvar podržala. Prema tome, očigledno, narod je u “krivu” što traži nešto, jer državne institucije i gradovi “znaju bolje” od naroda. Pa eto, to je to… Bilo je ljudi koji su govorili za “Budvu na pjenu od mora” da je dovela više gostiju nego sve moguće reklame ministarstva za turizam i lokalnih uprava, da je napravila najveću moguću propagandu turizma. A onda je gradonačelnik Budve izjavio da nikada tu seriju nije gledao i da ne vidi razloga da je podrži…