Još jedna tura za avanturiste: Od Skadarskog, preko Rumije, do Starog Bara

Mala, vesela družina Portala Volim Podgoricu odlučila je da sa već dobro znanim prijateljima, ekipom planinara  “Montenegro phototrekkinga” provede još jedan nezaboravan dan u prirodi.

Tura koja je osmišljena tako da se u jednom danu divimo prostranstvu Skadarskog jezera i ljepoti Jadranskog mora počinje iz Gornjih Murića, na 550 metara nad morem. 

Do Gornjih Murića smo došli sa asfaltnog puta Virpazar-Ostros.  Prema popisu iz 2003, u osam domaćinstava, Murići su imali 25 stanovnika.

Na popisu iz 1991. godine, Gornje Muriće su naseljavala 124 stanovnika.

Dunuvši u rog naš vodič Darko je simbolično dao znak za pokret, što je asociralo na početak uzbudljivog putovanja.

Označenom planinarsko stazom put nas je vodio preko Rumije do sela Pinčići gdje su nas dočekali samo psi i druge domaće životinje.

Iako je tako zgledalo, ovo selo nije napušteno. Kako smo čuli od našeg vodiča Darka, mještani su, najvjerovatnije, bili na imanjima, pa ih nismo vidjeli. Poneki dom imao je crvene oznake kakve se obično ucrtavaju nakon zemljotresa za sprovođenje adekvatne pomoći.

Uskom utabanom stazom, išli smo uglavnom blagom uzbrdicom, laganim hodom oko 3 i po sata. Smjenjivale su se različite biljne vrste za koje naši vodiči nikako nijesu propustili priliku da nam kažu par riječi.

Na malom proplanku smo napravili veću pauzu za jelo i odmor, koju je ekipa   “Montenegro phototrekkinga” iskoristila da svojim najistaknutijim članovima da simbolične poklone.

Stazom nastavljamo još oko sat vremena gdje konstantnom uzbrdicom izlazimo na Bijelu Skalu(900mnv), koju  smatraju jednim od najljepsih prevoja Rumije.

Ponosni na svoje uspjehe postajemo tek onda kad se upisujemo u svesku svih ljudi koji su se ikada tu popeli, i uzimamo otisak pečata koji odatle nosimo za uspomenu.

A na vrhu „pada“ i jedna duga tura fotografisanja svih prijatelja sa ovog druženja. Jedni za pozadinu biraju Skadarsko jezero, dok drugi pak Jadransko more.

Od Bijele Skale nastavljamo  šljunkovitom nizbrdicom. Naš vodič nam drži malu lekciju iz istorije ovog kraja –  na prostoru Rumije odigrala se jedna od najčuvenijih bitaka u Crnoj Gori.

Stari Bar, džamija na izlazu iz grada

Godine 1042. kada je na čelu tadašnje Duklje bio knez Vojislav, vizantijski car je poslao vojsku od nekoliko desetina hiljada vojnika da pokore Duklju. Iste godine u oktobru, dukljansku vojsku predvodio je Vojislav sa svojim sinovima.

Vizantijsku vojsku, napadnutu noću i na nepoznatom terenu, zahvatila je panika, tako da je dukljanska vojska iznenadnim udarom odnijela pobjedu. Nakon ove bitke, koja je u istoriji poznata kao Barska bitka, Vizantija je faktički priznala nezavisnost Duklje. O ovoj bici postoji jedno slikovito svjedocanstvo:

„Sinovi kraljevi, koji bijahu po planinama, isto tako započeše da trube sad tu, sad tamo u trube i rogove i da viču.

Zatim, spuštajući se lagano niz padine brda, približavahu se neprijateljima; slično je postupio i kralj. Kod Grka pak zavlada veliki strah; i kako su čuli da se oni lagano spuštaju, a zbog noći ne mogahu vidjeti, mišljahu da je velika vojska, kako su bili čuli od Baranina.

A kad su čuli da je zvuk truba i rogova i vika blizu i da napadaju na njih zahvati ih strah i okrenu u bijeg. Kako je kralj sa svojima uvidio da Grci bježe, na pomol zore na njihov tabor i stanu ih goneći sjeći i ubijati s leđa.“

Nedugo poslije Barske bitke umro je knez Vojislav, koji je bio rodonačelnik prve crnogorske dinastije Vojislavljevića.

Konačno: Kafa u Starom Baru

Naša šljunkovita staza, na jednom dijelu postaje vrlo rizična, ali su nas naši vodiči dobro pripremili kako ćemo savladati ovu nizbrdicu i rekli nam par trikova kako da bez problema i ikakvog straha predjemo ovo i doživimo pravu avanturu.

U Starom Baru, vrijeme je stalo – ušuškane kafanice u strmim ulicama ostavljaju bez daha

Dalje smo laganim hodom, u odličnoj atmosferi veselih i druželjubivih ljudi za oko 2 sata stigli u Stari Bar.

Onako srećni i umorni, tražili smo mjesto za odmor.

I naravno domaća, kuvana kafa u jednom od starinski sredjenih kafića, bila je pravi pogodak.

Organizovanim prevozom vraćamo se za Podgoricu. I naše putovanje se tu završava, naravno do sljedećeg!

Planinarile i napisale: Ana Bojanić i Milica Mitrović