SLIKE SA MIMINE SVADBE: Žena glumica, kum Lauš nije vjerovao

Malo je poznato da Mima iza sebe ima brak sa koleginicom Sunčicom Đurić, koja nije uspijela da se probije na glumačkoj sceni. Oni su se vjenčali 21. novembra 1992. godine, kum mu je bio Žarko Laušević, a jedan od svjedoka bila je dramaturškinja Hajdana Baletić. Par nije dugo potrajao, ubrzo su se razveli, te Mima i danas govori kako nije ni bio u braku.

Sa svadbenog veselja koje je trajalo dva dana (prvog sam čin vjenčanja i intimni ručak, a drugog proslava sa kolegama i prijateljima u jednoj prestoničkoj kafani), izviještavale su TV Novosti, a mi prenosimo tekst koji je u tom listu izašao 9. decembra 1992.

Prva rečenica koju izbori junak monodrame “Prva bračna noć” u liku Mime Karadžića (proizvodnja manufakture Karadžić: Miodrag pisac, Milan reditelj, Milutin glumac, a Vuk Stefanović Karadžić lektor za života!) glasi: “Navrli na me da se ženim!” Ta prva rečenica i ima nešto veze sa Miminim životom, sve ostalo iz mono-drame nema. Ono jeste da su glumca Karadžića godinama ženili i navrtali na ženidbu, ali on se, nekako, nije dao. Naočit, popularan, prepoznatljiv, društven, dobro raspoložen, voljen sa svih strana, nije da nije bio – partija.

Ženskinju je bio mio, a ni od ljepote nije zazirao. Punih osamnaest godina čekao je Žarko Laušević da mu bude kum. Poslednjih godina već je počeo da gubi nadu, pa kad je već pozvan da kumuje – nije povjerovao.

A, što se Sunčice tiče (tako se zove mlada) ona još nije bila ni stigla do trenutka kad počinju da udaju. Svršena studentkinja glume u klasi profesora Vladimira Jeftovića u Prištini, otišla je kako je i priličilo ove godine na ljetovanje u Herceg Novi. Dan prije polaska upoznala je Mimu. I dogodilo se šta se dogodilo: ljubav na prvi pogled! Kako su se sreli, tako se nisu razdvajali. (“Znao sam da će tako biti – kaže Mima – Da smo se uveče upoznali, mogli smo se izjutra vjenčati. Tako su mi uradili i otac, i djed.”)

Svadba je zakazana na dan krsne slave Karadžića Aranđelovdan u restoranu Paviljona “Cvijeta Zuzorić”. Matičar se potrudio da mladencima dođe “na noge”, a gazda Bane da svatove zaseni đakonijama na stolu. (“Bio je to mali, intimni porodični ručak.” – primećuje mladoženja.)

Ali, svadba je imala i drugi dan u nedelju u ponoć, kada su završene predstave u beogradskim pozorištima, skupili su se glumci da čestitaju koleginici i kolegi. Prije slavlja priupitali su Mimu kakav želi poklon. Odgovor je bio: da mu svako otpeva pjesmu! Ne treba ni pričati kako dobro beogradski glumci pjevaju i kakvo je veselje bilo sve do pola sedam izjutra.

Za razliku od mladinog života koji se iz osnove menja: – treba da diplomira, pa da traži svoje mjesto pod beogradskim pozorišnim nebom – Mima kaže da je u njegovom životu sve isto: igra “Svećara” i “Knjeginju iz Foli Beržera”, uz aplauze “Prva bračna noć” se pije “k'o ladna voda”, glumac svraća uredno do bifea Ateljea 212, maltene sve je isto kao prije, mada i nije:

Sve je nekako ludo krenulo. Da me ne prati maler, već sam jednu “Prvu bračnu noć”, to jest prihod sa predstave poklonio Ludusu (list Saveza dramskih umetnika) a sad sam odlučio da jednom mjesečno igram predstavu u Ateljeu 212 i da cio prihod ide penzionerima moga pozorišta. A onomad opet, na malom slavlju povodom završetka filma Bože Nikolića “Tri karte za Holivud” dobijem od sponzora jednu kartu za isti Holivud! Sad samo da kupim Sunčici kartu pa da odemo i vidimo kako je tamo!