Stara hrišćanska legenda otkriva: Da li treba kititi badnjak umjesto jelke!
Iako mnogi kićenje jelke smatraju za običaj i novotariju koja je kod nas pristigla sa Zapada moramo da ih obavestimo da nisu u pravu!
Ako ste se nekada zapitali zašto baš jelku kitimo za vrijeme novogodišnjih praznika odgovor leži u jednoj staroj hrišćanskoj legendi.
Kako legenda kaže, ispred pećine, gdje je rođen Isus Hrist, bila su tri zimzelena drveta – kedrovo drvo, bor i jela. Nakon Isusovog rođenja u znak pozdrava zatresla su se sva tri drveta i darivali su mesiju. Kedar je kao dar za novorođenče imao mirišljave iglice, bor šišarke, a jela nije imala nikakve plodove koje bi poklonila, pa je zaplakala. Na nju se tada anđeo smilovao i poklonio joj zvijezdu sa neba, koju je ona onda poklonila Isusu. Upravo se zbog ovoga na vrh jelke stavlja zvezda – kao znak ljubavi prema Isusu Hristu.
Međutim, kako su hrišćanska vjera i stari običaji usko povezani, tradicionalno kićenje jelke potiče iz perioda mnogo prije hrišćanstva.
Stari narodi vjerovali su da je jelka mjesto gdje se nalaze duhovi šuma, pa su u novogodišnjoj noći odlazili da ih darivaju. Posle toga, sjekli su mlade jelke i donosili ih kućama, kako bi na taj način označavali početak nove godine. Mlado, zimzeleno drvo predstavljalo je podsjetnik da će zima proći i da će doći proljeće.
Zapadnoevropski narod ovaj običaj uveo je kao redovnu praksu u svojim domovima još u 11. vijeku.
“Rajsko drvce” ukrašeno crvenim jabukama 24. decembra, na dan Adama i Eve, u Zapadnoj Nemačkoj se s vremenom počelo unositi u kuću i kititi kolačićima različitog oblika. Svijeće, kao simbol Hrista, bile su obavezni pratilac toga običaja. U istoj sobi nalazile su se male piramide pravljenje od hrane i ukrašavane zelenilom, svijećama i zvijezdama.
Na naše prostore običaj kićenja jelke došao je znatno kasnije, tačnije početkom 19. vijeka.
