Vojo Stanić: Moja Nada je otišla iz mog života dok sam bio u bolnici

Vojo Stanić, slikar i akademik iz Herceg Novog, napuniće napunio je juče 92 godine! Rođen je 3. februara 1924. u Podgorici, a 1951. je diplomirao vajarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu. Nekoliko godina kasnije preselio se iz Podgorice u Herceg Novi gdje i sad živi u svojoj lijepoj kući uz more.

Vajarstvo je zamijenio slikarstvom poslije puta u Pariz, gdje se upoznao s nasleđem nadrealista, a i posle boravka u Rimu, gdje je, na poseban način, „doživio slike De Kirika”. Član je Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, kao i Dukljanske akademije nauka i umjetnosti.

Oni koji imaju čast da budu uz Voju Stanića u njegovoj kući i ateljeu znaju da je to praznik za oči i dušu. Tako i oni koji s njim pričaju, na sve teme, ne mogu, a da se ne razgale, baš onako, od srca, njegovim pričama i dosjetkama. Evo dva primjera.

Kad sam ga prije desetak godina pri upoznavanju pitao: „Gdje stanujete?”, on mi je, šaleći se, kazao: „Pitajte to bilo koga u Herceg Novom, jer, ja sam ovdje poznatiji od Vinsenta van Goga.” A i njegov životni stav pogađa metu u centar: „Cijelog života želimo da imamo sve da bismo, na kraju, utvrdili da nam ništa nije potrebno sem zdravlja!”

I zato sam ga u telefonskom razgovoru prije nekoliko dana pitao kako je, na šta je on odgovorio:

– Da sam u tvojim godinama, a u ovoj snazi bio bih u lošoj situaciji, a ovako sam u ovim godinama, pa sam, objektivno, sasvim dobro.

Šta vam daju Herceg Novi i more?

Sve što volim. Zato što obožavam more i grad koji se svojim položajem neprestano ogleda u moru. A more mi daje utisak vječite slobode. Kad sam mogao da vozim jedrilicu imao sam utisak, na otvorenom moru, da sam otišao u neki drugi samo meni poznat svijet. Obožavao sam gledanje u pučinu kad mi se pogled ne vrati nego odluta u nepoznato. Volim i sve vremenske prilike, pa i neprilike na moru. More je ogledalo neba. Ono neprestano mijenja svoju površinu i djeluje, bar za mene, kao neprestani izvor života. Ja ne mogu da vjerujem da postoje ljudi koji ne vole more.

Kakav vam je život danas?

Prelijep. Moj život, da budemo iskreni, uljepšavaju i, takozvani, ružni događaji. Zato ću, ako imam sreće, još dugo živjeti lijepo dok ne umrem, a poslije toga ću biti mrtav milijardu godina. Zato ne žurim na onaj svijet, a pogotovo ne u raj, jer, u paklu se, vjerovatno, događa sve ono što je zabranjeno. Pa me tu čekaju i svi moji prijatelji.

Koga posebno pamtite od javnih ličnosti?

Posebno Milovana Đilasa koji je uz Tita, Rankovića i Kardelja bio najznačajnija politička ličnost Jugoslavije, i Ivu Andrića, književnika i nobelovca. Đilas je, zbog svojih slobodoumnih političkih stavova, u toku i posle naših druženja, bio u zatvoru. Meni je bila čast da budem prijatelj i s Đilasom i s Andrićem. S Đilasom sam pričao o svim životnim događanjima, a s Andrićem malo više samo o promjeni vremena i usputnim događanjima, iako smo se družili i na moru, u mom čamcu, i uz vino na zajedničkim porodičnim večerama kod mene i kod njega.

Koga sad znate od javnih ličnosti?

Emira Kusturicu, a upoznali smo se kao „neprijatelji”. Imao sam prodajnu izložbu na Svetom Stefanu i njemu se jedna slika mnogo dopala, ali nije imao onoliko novca koliko je moja supruga Nada tražila za tu sliku, a ona je u tom smislu bila moj menadžer, jer ja to ne umijem da radim. Ali Kusturica je odlučio da ta slika, ipak, bude njegova i istog dana, kasno uveče, donio je pare za sliku. I dali smo jedan drugom ruku koju ja nikad neću pustiti kao ni on moju. To prijateljstvo je vječito.

Koliko sad slikate?

Punom snagom u ovim, sadašnjim, malo smirenijim životnim uslovima. Činim to redovno, svaki dan. Ali, ono što je vrlo važno, uvijek imam povode za slikanje, pa ne mijenjam način rada. I još nešto, uvijek mi je bilo važno šta mi kaže podsvijest, a ne svijest. Pri slikanju slušam instinkt, jer umjetnost je intuicija. Sve ovo što radim sad, poslije devedesete godine života, obilježavam datumima, što ranije nisam radio. Time kažem onima koji gledaju sliku: „Izvinite ako nešto nije dobro – to je zbog čula vida.”

Vaša pozicija u ateljeu je uvijek ista, a sve slike su različite. Zašto?

Svoj slikarski pribor ne mislim nigdje da prenesem. On će dok dišem ostati u mom ateljeu koji se nalazi na tavanu moje kuće i ima samo jedan prozor koji je okrenut moru, suncu, škveru (pristaništu), ljudima koji se šetaju Ulicom pet danica… Uostalom sve moje slike su uvijek dokument ličnog doživljaja. Nikad ne znam šta će se dogoditi sa slikom kojoj dajem život. Najčešće to nije ono što sam planirao. To je i lično iznenađenje.

Ko vam ulazi u atelje?

U moj atelje mogu da uđu svi moji prijatelji, ali ni oni dok radim. Slika i ja moramo da budemo sami zbog naših međusobnih dogovora.

Šta poručujete mladim slikarima?

Savremeni egoizam prezire prirodu i nemilosrdno je uništava kao neprijatelj okupiranu zemlju. Slikarstvo je ekološko. Ono je himna prirodi i svijetu koji smo našli. Slikarstvo izražava divljenje prema svemu što nas okružava. Mnogi moderni pravci u umjetnosti rade suprotno. Oni preziru predmetnost, odnosno ono što vidimo, oni smatraju da je vidljivi svijet banalan i daju podršku stavu potrošačke kulture prema prirodi koju užurbano i nemilosrdno uništavaju.

U dokolici pišete aforizme. Koje izdvajate?

Musolini je rekao: „Mnogo neprijatelja, mnogo časti”, a, po meni, trebalo bi reći: „Mnogo prijatelja, mnogo časti”.

Cilj je sreća. Skoro svi se mučimo da bismo ostvarili sreću, a kad bismo se toga odrekli možda bismo bili srećniji.

Najviše mrzimo one koje smo nekad voljeli. Naši najveći neprijatelji su, obično, naši bivši prijatelji.

Voljeti ili mrzeti je skoro isto – to su dva izraza strasti. Kad nekoga mrzimo mi mislimo na njega. To je aktivan stav u našem duhu u odnosu na nekoga – to je skoro isto kao da ga volimo, s tom razlikom što ga mrzimo!

Šta mislite o nadi?

Moja pokojna žena se zvala Nada i o njoj mislim sve najljepše, a i o životnoj nadi mislim sve najljepše, pošto nam pomaže da živimo bezbrižnije. Svi se nečemu nadamo. Moja Nada je otišla iz mog života dok sam bio u bolnici, na operaciji. Kad sam se vratio kući nje više nije bilo, ali još nisam otišao na njen grob. Otići ću tamo, odlučio sam, kad procijenim da neću moći da se vratim.

(Politika)