Mitropolit Joanikija: Sveti Petar Cetinjski i danas bodri svoje duhovno stado da čuva otadžbinu i u njoj živu iskru pravoslavne vjere
Pozdravno slovo Njegovog visokopreosveštenstva Arhiepiskopa cetinjskog Mitropolita crnogorsko-primorskog g. Joanikija izgovoreno u kripti Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici na svečanoj akademiji povodom obilježavanja 230 godina od Bitke na Krusima, 28. septembra 2026. ljeta Gospodnjeg
Vaše visokopreosveštenstvo, Vaša preosveštenstva, poštovani gospodine predsjedniče Crne Gore, poštovani predsjedniče Skupštine Crne Gore, poštovani ministre odbrane u Vladi Crne Gore, časni oci, sveštenici, draga braćo i sestre!
Neka je svima nama srećan jubilej, dvjesta trideset godina od bitaka na Martinićima i Krusima. Martinićku bitku već smo obilježili u Danilovgradu i večeras ovom akademijom, kao i današnjom svetom službom u Cetinjskom manastiru kod ćivota Svetoga Petra Cetinjskoga, obilježavamo veličanstvenu pobjedu Crne Gore i Brda pod vođstvom Svetoga Petra Cetinjskoga nad zloglasnim Mahmut-pašom Bušatlijom.
Kada se sjećamo velikih događaja iz naše prošlosti, ne podsjećamo se samo na ono što je davno bilo, niti se samo čuvamo od zaborava, nego u tim događajima otkrivamo neprolazne vrijednosti za koje vrijedi živjeti i za njih se žrtvovati.
Važnih istorijskih događaja nema bez velikih ličnosti. Izlazeći u susret složenim izazovima vremena, takve ličnosti razrješavaju nadošle društvene krize i protivrječnosti, uključujući i međuljudske sukobe, i ostavljaju trajan pečat na događajima vrijednim ljudskog pamćenja.
Sveti Petar Cetinjski bio je, po riječi Hristovoj, pastir dobri koji život svoj polaže za od Boga povjereni mu narod. On je pred bitke na Martinićima i Krusima, ne štedeći sebe, dan i noć mirio zavađene domove i plemena po Crnoj Gori i Brdima, ne bi li ih objedinio da složno izađu na megdan protiv vojno nadmoćnog Mahmut-paše Bušatlije.
Podsjetimo se da je pred bitku na Martiniće imao muka sa nekim plemenskim glavarima koji se njegovom pozivu za pomoć Brđanima ne odazvaše, nego odoše u Podgoricu da se javno pokore Mahmut-paši. Neki drugi mu poručiše da ne mogu doći zbog sijanja i prašenja i zbog rati domaće. Bilo je i takvih koji su bili gotovi primiti silnoga Mahmuta da s njime krenu na susjedno pleme.
Sveti Petar je s razlogom znao prekoriti Crnogorce što su ranije, dok je on bio u Rusiji, svojom neslogom omogućili Mahmut-paši da pregazi Crnu Goru, da je u crno zavije i zapali Cetinjski manastir 1785. godine. Tada je guvernadur Joko Radonjić organizovao odbranu Crne Gore, ali, ne imajući dovoljno sposobnosti da objedini crnogorska bratstva i plemena, bio je žestoko poražen. Dejstvo svečevog prekora bilo je silno i mnogo je pomoglo da se uspostavi narodno jedinstvo. Po ovom primjeru vidimo šta znači narodna riječ: lako ti je prekorit junaka, i kome je vrijedi uputiti.
Sveti Petar je svojom apostolskom misijom mira po Crnoj Gori i Brdima u dobroj mjeri suzbio međuplemenske razdore, a posebno sazivanjem velikog zbora narodnih prvaka u Cetinjski manastir na Preobraženje, 6. avgusta 1796. godine, kada je usvojena Stega kao opšti dogovor Crnogoraca i Brđana u formi zakona od samo šest tačaka.
Ovim zakonom, u ime Božije, glavari i starješine i vjes zbor crnogorskoga obščestva daju tvrdu i čistu vjeru i riječ ot česti i poštenja da se međusobno izdati i prevariti neće. Ako bi neko izdao, takvoga vječnome prokletstvu predaju kako Judu predatelja Gospodnja i kako zločestivago Vuka Brankovića koji izdade Srblje na Kosovo i vječnu mrezost i prokletstvo ot naroda na sebe privleče i ot milosti Božje otpađe.
Osim najstrožije moralne osude i vječnog prokletstva za izdaju, Stega obavezuje sve Crnogorce i Brđane da će se od svakog zavojevača složno braniti, u tom momentu misleći na zloglasnog Bušatliju, i jedan drugome biti u pomoć i za blagočestivu vjeru našu hristijansku vojevati i krv svoju proliti i ljubjezno otečestvo i dražajšuju voljnost i slobodu zaščiščati; crkvi svjatija i manastiri i dome naše, žene i djecu našu s pomoščiju vsesilnago v Trojice slavnago Boga oružjem našim braniti.
Kroz Stegu projavljuje se Jevanđelje Hristovo, ne samo što se osuđuje Juda izdajnik i njegovi sljedbenici koji bi se mogli pojaviti u crnogorskom i brdskom obščestvu, nego i zato što dosljedno slijedi Hristovu riječ: nema veće ljubavi od one kad neko život svoj položi za bližnje svoje.
To jevanđelsko načelo utisnulo se u Crnu Goru i cijelu srpsku istoriju preko žrtve Svetog Jovana Vladimira i još jasnije preko žrtve kosovskih junaka. Svešteno dejstvo te žrtve artikuliše Stega kad poziva da se u predstojećem boju sa Mahmut-pašom Crnogorci i Brđani složno žrtvuju i ne žale svoju krv proliti za odbranu pravoslavne vjere i svoje mile otadžbine.
Stega, koju je formulisao Sveti Petar Cetinjski, više liči na tekst obnavljanja zavjeta i zakletvu kao neizostavni dio zavjetovanja nego na tekst građanskog zakona s kraja 18. vijeka. Zbog toga nije slučajno što je Sveti Petar često upoređivan sa starozavjetnim zakonodavcem i prorokom Mojsijem koji pobijedi Amalika, kao što i Sveti Petar, novi prorok i zakonodavac, pobijedi silnog Mahmut-pašu na Krusima.
Primjer Svetog Petra potvrđuje ono što povremeno vidimo u istoriji kod velikih vladara, poznatih zakonodavaca. Mnogi od njih bili su i nepobjedive vojskovođe, kao što su Oktavijan Avgust, Sveti Konstantin Veliki, Justinijan, a kod nas car Dušan Silni.
Od Crnojevića pa do kraja 18. vijeka Crna Gora nikada nije imala opasnijeg neprijatelja od Mahmut-paše, iako ih je bilo mnogo. O njegovim vojničkim sposobnostima dovoljno je reći da se više puta odmetao od sultana i dva puta porazio njegovu vojsku, pa se kao pobjednik, namećući svoje uslove, mirio sa sultanom izražavajući mu formalnu pokornost, a ustvari još jače utvrđujući svoju vlast u Albaniji.
Narod kojim je vladao bio mu je pokoran, ponajviše zbog straha, ali i zbog njegove vjerske tolerancije, pa su ga i njegovi pravoslavni podanici zbog toga poštovali. Imao je nimalo male diplomatske sposobnosti te se, iako odmetnik, znao kad mu treba izmiriti sa sultanom, a radi daljih osvajačkih planova uspio je da ostvari savezništvo sa Francuskom, koja je podržavala Tursku na Balkanu i vojnički pomagala skadarskog vezira protiv Crne Gore.
Mahmut, porijeklom od poturčenog Staniše Crnojevića, isticao je svoje nasljedno pravo na Crnu Goru i Brda, gledajući na njihovo stanovništvo kao na svoju odmetnutu raju koju treba silom pokoriti i surovo kazniti za neposlušnost, kao što je to i učinio 1785. godine.
Kao dokazani junak i vojskovođa, Mahmut-paša je krenuo krajem ljeta 1796. u novi pohod na Crnu Goru da se njoj i Svetom Petru Cetinjskom osveti za nedavni poraz u bici na Martinićima. U ovom pohodu, kako svjedoči ruski đakon Aleksej, pod pašinom komandom bilo je 23.000 vojnika.
Protiv paše Sveti Petar Cetinjski i guvernadur Joko Radonjić sabrali su nešto više od 6.500 oskudno naoružanih i slabo opremljenih boraca. S obzirom na više od tri puta veću brojnost njegove vojske u odnosu na crnogorsku, i bolju snabdjevenost u svemu, Mahmut-paša je imao mnogo razloga da se nada ubjedljivoj pobjedi.
Sveti Petar Cetinjski držao je da Bušatlija nema pravo da zavlada Crnom Gorom, iako je po krvi nasljednik dinastije Crnojevića, ali nije po duhu, što je za naše pretke bilo pretežnije i važnije.
Čuvajući Crnu Goru kao malu iskru slaveno-serbske slobode (voljnosti), kako sam reče, isticao je da se ona Turskoj nikada nije pokorila i da će sinovi njenih gora, s pomoću Božijom, braniti svoju slobodu dokle igđe jednoga teče.
Ipak, on nije želio rat sa Mahmut-pašom ako bi ovaj odustao od pohare Brđana. Jednom prilikom ga je putem pisma ljudski zamolio: prođi se sirotinje brdske da se nevina krv ne bi prolijevala, a kad je vidio da ovaj još silnije nadire, onda mu je poručio: ako je pravda na tvojoj strani da Bog da mene prva puška pogodila, ako li nije, onda neka Bog presudi.
Uoči bitke na Krusima važnu psihološku prednost nad Mahmut-pašom imali su Crnogorci i Brđani zbog nedavne blistave pobjede nad njim u bici na Martinićima. Na još važniju moralnu prednost vojske Svetog Petra nad Mahmutovom sažeto i precizno ukazuje epski pjesnik svojim stihovima:
Vezir vodi plaćene vojnike
Petar braću i sololjebnike
Mahmut ima Francuze u ratu
Petar pravdu i rusku gramatu
Osim ruske moralne i materijalne pomoći, Crna Gora je, prije udara na nju Mahmut-paše, dobila od Austrije značajnu količinu oružja, kako se govorilo, praha i olova i ostalog ratnog materijala. Ničije dobro ne treba zaboraviti!
Dan velike bitke na Krusima bio je 22. septembar po starom, odnosno 3. oktobar po novom kalendaru, kada je ujutro oko osam časova Mahmut-paša sa svojom vojskom hrabro napao crnogorsku, uvjeren da će ovoga puta pobijediti.
Međutim, ako je vjerovati ruskom đakonu Alekseju, koji je kao očevidac zapisao da je na Krusima poginulo 3.400 turskih vojnika, a crnogorskih svega 132, onda je jasno da je u tom krvavom sraženiju Bog bio u pomoći hrabroj crnogorskoj vojsci i da je uslišio molitve Svetog Petra Cetinjskoga.
U najvišem jeku te bitke poginuo je silni Mahmut Bušatlija, a glavu mu odsječe jedan golobradi, do tada nepoznati junak, mlado momče – Bogdan Vukov iz sela Zalazi. Cijela priča o tom mladom vitezu na Krusima, koga je prije boja blagoslovio Sveti Petar, neodoljivo podsjeća na starozavjetnu priču o mladom Davidu koji praćkom ubija do tada nepobjedivog filistejskog gorostasa Golijata.
Poslije Mahmutove pogibije nastala je panika i rasulo u njegovoj vojsci, koja je namah krenula u bježaniju. Ostala su u narodu predanja da su u bježanju Turci drvlje i kamenje smatrali za crnogorsku vojsku i bježali od njih kao maniti, a da su, obezumljeni, tukli jedan drugoga, smatrajući svoju vojsku za neprijateljsku.
Crnogorci i Brđani su u jurišu gonili Turke sijekući im glave. Prizor je bio biblijski. Na Krusima su se ispunile riječi proroka Mojsija: vas će petorica tjerati stotinu, a vas stotina deset tisuća, i padaće neprijatelji vaši pred vama od mača (3 Moj. 26,8).
Sa pobjedom nad Mahmut-pašom, koji je htio da uništi Crnu Goru, ona je, odbranivši svoju slobodu, smjelo iskoračila naprijed u novu epohu svoje istorije. Njen veliki napredak bio je pripajanje Bjelopavlića i Pipera. Ta plemena, koja su se junački borila protiv Mahmut-paše, ojačala su Crnu Goru, koja je sa ovim proširenjem dobila snažan zamah da oslobađa porobljenu braću u širem okruženju, od Grahova i Vučjeg Dola, pa sve do Metohije i Skadra – stare zetske prijestonice.
Nećemo pretjerati ako kažemo da su naše blistave pobjede nad Turcima, izvojevane na Martinićima i Krusima, zapalile iskru slobode koja će kroz Prvi i Drugi srpski ustanak, a kasnije kroz grčke i bugarske ustanke, donijeti oslobođenje balkanskih naroda od višestoljetnog ropstva Turskoj imperiji.
Iz naših pobjeda nad Mahmut-pašom možemo se poučiti o tome koliko je važno jedinstvo i sloga u narodu i državi. Samo po sebi je razumljivo da narod hoće da se objedini samo oko onih ličnosti koje su svojim vrlinskim životom postale dobar primjer za ugled svima, kao što je bio Sveti Petar Cetinjski.
Zato ćemo ovu besjedu završiti jednim narodnim predanjem o njemu. Govorilo se da su neki ljudi u najvećem jeku bitke na Krusima gledali Svetog Petra kako se digao od zemlje i stoji u vazduhu sa krstom u jednoj ruci, a mačem u drugoj, sav u nekoj neobičnoj svjetlosti, te tako ide po vojsci i sokoli duh na boj protiv dušmanina Krsta Hristova.
Vjerujemo da on i danas, kao svetitelj Božji, s neba štiti svoje duhovno stado i bodri ga da čuva svoju otadžbinu i u njoj živu iskru pravoslavne vjere, pravde, slobode i istinskog bratskog zajedništva!
Svetigora
