Od rukometa do oficirskog čina: Anđela Đurđić o vojsci, padobranstvu i životnim lekcijama

Nikšićanka Anđela Đurđić jedna je od najmlađih oficira Vojske Crne Gore, a put do uniforme vodio ju je od rukometnog terena do vojne akademije u Italiji i padobranske obuke. Za Portal RTCG govori o odlasku od kuće sa svega 18 godina, odgovornosti koju nosi oficirski poziv, predrasudama prema ženama u vojsci, ljubavi prema rukometu i životnoj lekciji da odustajanje nikada nije opcija.

Anđela, kada biste sebe predstavili bez pominjanja uniforme i čina – ko je Anđela Đurđić?

Nikšićanka, sportskog duha, vrlo tvrdoglava i omiljena tetka svih mojih sestričina i sestrića.

Prije vojske bio je rukomet. Koliko je sport oblikovao Vaš karakter i šta ste iz njega ponijeli u život?

Mnogo. Inače volim gotovo sve sportove, ali rukomet ima posebno mjesto u srcu. Sestra je prva počela da trenira, onda i najbolje drugarice, i vrlo brzo sam ga zavoljela. On me je naučio šta je timski rad, kad je potrebno malo više snage i izdržljivosti, a kad je potrebno malo više taktike. Mislim da je istrajnost i trud ono čemu me je rukomet naučio i što i dan danas nosim u sebi.

Kada ste prvi put pomislili: „Želim da budem vojnik“ – i koliko je ta odluka bila neobična za jednu djevojku iz Nikšića?

Ne sjećam se tačno, znam da je bilo poprilično rano djetinjstvo, jer me je služba u policiji ili vojsci oduvijek privlačila. Tome su možda doprinijele kriminalističke serije, ali svakako je bila neobična odluka. Nailazila sam na dosta negativnih, iako dobronamjernih komentara, kako će đevojka od samo 18 godina da pođe u drugu zemlju, da studira na drugom stranom jeziku, daleko od porodice i prijatelja, sama, i pritom na jednu od najprestižnijih vojnih akademija.

Kada biste izdvojili jednu poruku ili savjet koji ste tokom svog životnog i profesionalnog puta dobili od porodice ili prijatelja, a koji Vam je ostao posebno važan i bio svojevrstan oslonac, šta bi to bilo?

Pri odlasku na akademiju, dobila sam zastavu Crne Gore i upućene su mi riječi: “Ovo je da se sjećaš odakle potičeš i đe uvijek treba da se vratiš, jer te uvijek tvoje čeka.” Šta god da se desi, uvijek imam podršku od meni bliskih ljudi, oni su moj oslonac, vjeruju u mene i pružaju podršku, a smatram da je to jako bitno naročito za mlade ljude.

Sa samo 18 godina otišli ste u Italiju na vojnu akademiju. Šta Vam je bilo najteže – odvajanje od porodice, novi jezik ili vojni režim?

Sigurno odvajanje od porodice, imam dar za jezike, tako da mi nije bio problem i italijanski da savladam. Vojni režim – red, rad i disciplina, i ranije su bili sastavni dio mog života, tako da ni tu nisam nailazila na mnogo problema. Imam jako malo prijatelja, oni najbolji, odavno su postali porodica, tako da mi je sigurno najteže pala odvojenost od njih.

Italija i vojna akademija sigurno su ostavili mnogo uspomena. Postoji li neki grad, mjesto ili detalj iz školovanja koji Vam je posebno ostao u sjećanju i kojem biste se uvijek rado vratili?

Zahvaljujući vojnoj akademiji, obišla sam gotovo većinu Italije, i nema mjesta koje mi se ne dopada. Ali možda bih se najradije vratila drugoj godini akademije, i opet prošla obuke sa mojom generacijom, jer smo opet imali godinu dana iskustva iza sebe, da znamo šta nas čeka, a sa druge strane imali smo taj žar i radoznalost za onim što je tek dolazilo. Te godine su se stekla najsnažnija prijateljstva, koja će, sigurna sam, trajati cijelog života.

Danas ste jedna od najmlađih oficira Vojske Crne Gore. Šta je za Vas najzahtjevniji dio tog poziva – disciplina, fizički napor ili odgovornost za ljude i odluke?

Disciplina se gradi, kao i fizička sprema. To su neke stvari koje se vremenom stiču. Odgovornost za ljude i odluke, ne. Ili je imate, ili nemate, a kao komandir ili komandirka, vi je morate posjedovati kako bi dobro obavljali svoj posao i vodili računa o svojim ljudima.

Prošli ste i padobransku obuku. Šta prolazi kroz glavu u sekundama prije nego što prvi put iskočite iz aviona?

Šta mi je ovo trebalo?! To je dok ste u avionu, I dok su turbulencije, buka, žamor kolega i koleginica koje vas bodre. Nakon skoka iz aviona, nastaje tišina. U vazduhu ste sami sa padobranom, a okruženi kolegama kojima prolazi sve isto što i vama kroz glavu. Osjećaj kad dodirnete tlo, neuporediv je sa bilo kojom drugom obukom koju sam imala. Tu nastaje neizmjeran ponos, kada mislite da ne možete određenu prepreku da savladate, da možda niste rođeni za neki posao, a onda sami sebe demantujete. Neprocjenjivo.

Da li ste se ikada susreli sa predrasudom da je vojska „muški svijet“ i da morate više da dokazujete svoje sposobnosti?

Naravno, i sad da pitate djecu ko radi u Vojsci, odgovoriće vam da su to neki muškarci, rijetko ko će reći da su i žene, ali i to se mijenja. Smatram da žene generalno moraju više da se dokazuju, što zbog stereotipa, što zbog predrasuda u bilo kom poslu, tako da Vojska nije izuzetak, ali moram reći da profesionalnošću, trudom, radom, autoritetom i znanjem, sve te predrasude padaju u vodu.

Postoji li nešto što ste iz rukometa prenijeli u vojsku – borbenost, timski duh, disciplinu ili sposobnost da brzo reagujete?

Sve od navedenog. I da što prije ustanem nakon pada, i opet krenem u neke nove izazove.

Danas ste ponovo uz rukomet, ali sa pištaljkom u ruci. Kako je došlo do te odluke?

Na predlog drugarice, njena je ideja bila, ali s obzirom da smo bile obje na različitom fakultetu i akademiji i u dvije različite države, sačekala me je da se vratim u Crnu Goru. Obje mnogo volimo rukomet, trenirale smo zajedno, i onda nam nije teško palo da mu se opet vratimo. Žao nam je samo što nismo mogle mnogo ranije početi.

Šta je teže – donijeti odluku kao oficirka ili u djeliću sekunde donijeti sudijsku odluku na rukometnom terenu?

U nekim trenucima, vjerujte mi da je težina odluke ista, samo su različite situacije.

Koju biste knjigu ponijeli sa sobom kada biste na jedan dan morali da ostavite i uniformu i teren – i zašto baš nju?

Lovac na zmajeve, to je moja omiljena knjiga, bez lažnih ukrasa, samo žestoka borba nad silama koje nas okružuju.

Kada skinete uniformu i ostavite pištaljku, kakva je Anđela? Šta ljudi koji Vas poznaju samo profesionalno vjerovatno ne znaju o Vama?

Pa i dalje ostajem zaštitnički nastrojena, još na akademiji su nam rekli da i kad skinemo uniformu, činovi nam ostaju urezani na koži, tako da se i dalje trudim da budem oficirka za primjer. Možda ono što ljudi ne znaju, to je da volim dosta vremena da provedem nervirajući sestriće i ponašam se u skladu sa njihovim, a ne svojim godinama.

Da možete da se vratite Anđeli iz mlađih dana, neposredno prije odlaska u Italiju, šta biste joj danas rekli?

Da malo manje brine, i da malo više vjeruje u sebe. Odustajanje nikada nije bilo opcija, trebalo je samo malo više strpljenja.

RTCG