Raste broj djece sa šećernom bolešću

Svako peto dijete, u trenutku postavljanja dijagnoze dijabetesa, imalo je neku od pridruženih bolesti. Broj djece sa šećernom bolešću rastao je u posljednje tri decenije i Crnu Goru svrstavao u zemlje sa visokom stopom obolijevanja.

To je, pored ostalog, “Vijestima” kazala endokrinološkinja i pedijatrica Kliničkog centra Crne Gore (KCCG) Maja Raičević, koju je rektor Univerziteta Crne Gore (UCG) krajem prošlog mjeseca promovisao u doktora nauka medicine.

Iako je u centralnoj regiji Crne Gore zdravstvena zaštita dostupnija, nema ranijeg prepoznavanja dijabetesa kod djece u odnosu na druge djelove države.

Učestalost dijabetesa tipa jedan u Crnoj Gori, tvrdi sagovornica “Vijesti”, slična je kao u nekim zemljama iz regiona Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji, a značajno je veća u odnosu na Bosnu i Hercegovinu i Sjevernu Makedoniju.

Prema riječima Raičević, istraživanje koje je bilo sastavni dio doktorata sačinjeno je od dva dijela. Prvi dio je, kako je kazala, obuhvatio 588 djece, kod kojih je dijagnoza novootkrivenog dijabetesa tipa jedan postavljena tokom poslednjih 30 godina.

“Slično kao širom Evrope, dijagnoza tipa jedan dijabetesa se dominantno ostavlja kod djece uzrasta od 10 do 14 godina, ali su pacijenti u Crnoj Gori, u trenutku postavljanja dijagnoze, bili nešto mlađi. To može biti rezultat visoke stope gojaznosti među djecom ili niske stope imunizacije. U drugom dijelu istraživanja smo ispitivali kvalitet života djece sa tipom jedan dijabetesa koja pohađaju osnovnu školu. Upitnik je popunilo 87 djece sa dijabetesom i njihovi roditelji, a kontrolu grupu smo sastavili od 248 njihovih vršnjaka, drugara iz odjeljenja koji su odabrani metodom slučajnog izbora. Prosječan uzrast u ovoj grupi djece je bio oko 12 godina”, rekla je.

Dijagnoza se češće postavlja kod dječaka

Šećerna bolest, odnosno dijabetes definiše se kao sistemski poremećaj metabolizma kojeg karakteriše povišeni nivo glukoze u krvi. Zbog toga je, kako je ocijenila Raičević, dijabetes jedan od najvećih problema savremenog zdravstva.

“U ovom istraživanju smo pokazali da broj novooboljele djece sa tipom jedan dijabetesa raste u posmatranom tridesetogodišnjem periodu, i da svrstava Crnu Goru među zemlje sa visokom incidencom obolijevanja. U našoj zemlji se dijagnoza najčešće postavlja kod djece uzrasta između 10 i 14 godina, češće kod dječaka. Izražen je sezonski karakter, dijagnoza se pretežno postavlja u zimskim mjesecima. U prvoj godini pandemije koronavirusa smo registrovali veći broj novooboljelih nego prethodnih godina, naročito među dječacima”.

Napominje da se, uprkos istim simptomima (pojačana žeđ, učestalo mokrenje, gubitak u tjelesnoj masi), kod svakog četvrtog pacijenta “dijagnoza dijabetesa tip jedan postavi kasno”.

“I to u trenutku kada je dijete već razvilo akutnu komplikaciju dijabetesa (dijabetesnu ketoacidozu), praćenu teškom dehidracijom organizma, što je životno ugrožavajuće stanje. Takođe, pokazali smo da djeca sa tipom jedan dijabetesa koja pohađaju osnovnu školu imaju lošiji kvalitet života u odnosu na svoje vršnjake. Najniže skorove su ostvarili na polju funkcionisanja u školi u poređenju sa svojim zdravim vršnjacima, a taj problem izraženiji je u centralnoj regiji Crne Gore, kao i kod djece koja žive na selu”, izjavila je Raičević, dodajući da je svako treće dijete sa dijabetesom koje je popunilo upitnik kazalo “da se barem jednom u posljednjih mjesec dana osjetilo neprijatno zbog svoje bolesti”.

Raičević podsjeća da najveći stepen obolijevanja od dijabetesa imaju nordijske zemlje poput Finske, Švedske, Norveške, Danske, “a za njima su odmah Velika Britanije i Sardinija”.

“Ipak, u poređenju sa Hrvatskom i Slovenijom, našoj djeci su mnoge stvari koje olakšavaju brigu o dijabetesu manje dostupne ili nedostupne, poput modernih tehnologija, intranazalnog glukagona (sprej za nos koji podiže nivo šećera u krvi kod djeteta sa dijabetesom koje ima veoma nizak šećer i u besvjesnom je stanju), ali i najjednostavnijih preparata, sirupa koji ne sadrže dodatni šećer, a mogu se koristiti kod visoke temperature, kod bola i u drugim stanjima.Takođe, u svim zemljama u okruženju usvojen je pravilnik o postupanju djece sa dijabetesom u školama, gdje oni provode veći dio vremena, što je kod nas još neregulisano”, rekla je “Vijestima”.

U evropskom vrhu po gojaznosti

Loše navike u ishrani i gojaznost, kaže Raičević, ne izazivaju tip jedan dijabetesa, “već dva, a koji se rijetko registruje kod djece”.

“Ali je najčešći tip dijabetesa kod odraslih. Kod djece se, u najvećem broju slučajeva, radi o dijabetesu tipa jedan, što je autoimuna bolest. Dijete se rodi sa predispozicijom da razvije autoimunost, odnosno da stvara antitijela usmjerena na sopstvene organe. Pokretač ovog procesa je, kako istraživanja pokazuju, najčešće virus ili izlaganje zračenju ili toksinima, nakon čega kod djece sa dijabetesom dolazi do stvaranja antitijela koja oštećuju pankreas (gušteraču), žlijezdu koja luči insulin. U svojoj disertaciji sam diskutovala mogućnost da je uzrok sve većeg broja novooboljele djece sa dijabetesom tipa jedan značajno manja stopa vakcinacije djece po redovnom kalendaru”.

Crna Gora, otkriva Raičević, učestvuje u COSI studiji koja ispituje stepen uhranjenosti i navike u ishrani djece uzrasta od šest do devet godina u evropskim zemljama.

“Rezultati su pokazali da smo među prvih deset zemalja po učestalosti prekomjerene uhranjenosti, gojaznosti, prema broju sati provedenih pred malim ekranima, i aktivne konzumacije sokova i drugih zaslađenih napitaka, a pri dnu liste kada se poredi učestalost upražnjavanja fizičke aktivnosti i konzumacije voća i povrća. Većina djece nema zdrav obrok u školi, a sa lošim navikama nastave i kod kuće. Djeca sa dijabetesom koja su savjetovana da vode računa o obroku u školi, često postanu upadljiva”, kazala je.

Dijabetes sa sobom, tvrdi, nosi brojne izazove koji ostavljaju veliki teret na djecu i njihove roditelje.

“Dijagnoza dijabetesa nosi sa sobom potrebu za redovnim mjerenjem šećera u krvi tokom dana i noći, računanjem ugljenih hidrata u obroku, određivanjem doze insulina, biranjem fizičke aktivnosti i doba dana kada će se ona upražnjavati… To je prevelik teret za jedno dijete, i roditelj mora biti potpuno uključen, te briga o dijabetesu nekada zahtijeva ‘puno radno vrijeme’”, izjavila je Raičević.

Kako ističe, djeca nezaposlenih majki imaju “bolju kontrolu bolesti, ali u finansijskom smislu te porodice imaju poteškoća”.

“Ministarstvo rada i socijalnog staranja u zemljama u okruženju ovaj problem riješava obezbjeđivanjem skromne naknade za ovu djecu, ali i pružanjem prilike jednom od roditelja da radi pola radnog vremena. Voljela bih da ova disertacija djeci u Crnoj Gori i njihovim porodicama pomogne da ostvare to pravo”, poručila je sagovornica “Vijesti”.

Vijesti