Sa 13 godina je odlučio – prohodaće! Miljan je djetinjstvo proveo u invalidskim kolicima, danas hoda i bavi se sportom

Možete li zamisliti osjećaj kada, poslije deset godina provedenih u invalidskim kolicima, stanete na svoje noge? A pritom imate samo 13 godina, i sami ste donijeli odluku da želite ostatak života živjeti kao “sav normalan svijet”?

Upravo to uradio je, sada Podgoričanin, Miljan Cerović!

Ovaj mladić je najveći dio svog djetinjstva proveo u invalidskim kolicima, od svoje treće do trinaeste godine i praktično, nije znao kako je to hodati, trčati, igrati fudbal, ići u školu. Danas, sa 30 godina, Miljan hoda i bavi se sportom, isključivo zahvaljujući svojoj upornosti, vjeri i
mentalnoj snazi.
Miljan je rođen sa rijetkim genetskim oboljenjem koje za posljedicu ima krhke i lomljive
kosti. Do treće godine je, uprkos tome, hodao, a onda se stanje naglo pogoršalo.
Miljanove kosti su bile toliko krhke da su mu dva puta, prisjeća se, obuvajući cipele, a
jednom čak i čarapu, slomili nogu!

Miljan je, kao dječak od samo 13 godina, donio čvrstu odluku – prohodaće!

Miljan je u Banjaluci završio osnovnu školu koja je postojala u sklopu bolnice u kojoj je
boravio, a nakon toga, sa 13 godina, došao je u podgorički Resursni centar za djecu i mlade
kako bi nastavio školovanje.

„Bilo je teško i donijeti tu odluku. Ja nisam mogao da imam povjerenje u svoje tijelo da bih čvrsto odlučio da ću prohodati. Prilikom najmanjeg opterećanja, pa i dodira, moje kosti su se lomile. Mogao sam samo da se nadam i molim, i da budem na oprezu. Kada sam prvi put poslije deset godina, stao na svoje noge bio sam prestravljen”, prisjeća se Miljan u razgovoru za VOP.

Plašio se novog preloma, jer su svi njegovi prethodni pokušaji na sugestiju ljekara dovodili upravo do takvih situacija.

“Sa 13 sam počeo da stajem na noge i da pravim prve korake, a sa 15 sam već solidno hodao. Potom sam radio na tome da razvijem izdržljivost da mogu da pređem veće razdaljine“,
priča Miljan.
Proces je tekao veoma sporo jer prioritet nisu bili novi rezultati već da sačuva dotad postignute. Vježbao je svaki dan onoliko koliko je mogao da izdrži u više intervala.

“Za ovu bolest ne postoji lijek, ali se pravilnom ishranom i adekvatnom i redovnom fizičkom aktivnošću može smanjiti učestalost i rizik od povreda. Pošto sam živio u više mjesta tokom odrastanja, tako su moje stanje pratili različiti doktori, a reakcije su bile mješovite, od neodobravanja, preko ravnodušnosti do, ponekad, zainteresovanosti i nekog savjeta uglavnom od fizioterapeuta.“, priča Miljan.

U Resursnom centru u Podgorici, gdje je pohađao srednju školu, su bile pozitivne reakcije kada su ga vidjeli da opet hoda, ali praćene oprezom.

„I danas, često ljudima nije jasno zašto neke stvari ne mogu da uradim dok druge mogu, ili zašto mi je nekad potreban duži oporavak nakon fizičke aktivnosti“, kaže Miljan.
Ovo ga je ponekad obeshrabrivalo, ali se, kaže, trudi da nađe svoj tempo i ravnotežu između ciljeva i mogućnosti.
„Čini mi se da je za moj oporavak najbitnija bila disciplina, strpljenje i dobro planiranje.
Iako, hvala Bogu, dugo vremena nisam imao ozbiljnijih povreda, imam hronične bolove u
tetivama i zglobovima nogu“, kaže ovaj mladić i dodaje da se i danas trudi da nađe balans između aktivnosti i odmora koji mu omogućavaju dalji napredak.
Po potrebi koristi suplemente i gelove za zglobove.

Miljan je, kaže od ljekara često dobijao kontradiktorne savjete.

“Tokom godina, naučio sam da osluškujem svoje tijelo, pa su moji zaključci na osnovu ličnog iskustva i potreba najviše doprinijeli mom oporavku. Sam sam sebi bio najblji doktor“, kazao je
Miljan.
On je svojevremeno upisao i studije, ali teške životne okolnosti su uticali da se ono oduži. .
“Iako imam želju da diplomiram jednog dana, trenutno mi to nije prioritet“. dodaje Miljan.
Sa 19 godina počeo je da trenira stoni tenis u stonoteniskom klubu osoba sa
invaliditetom „Luča“.  U svijet stonog tenisa je ušao dolazeći često u Resursni centar nakon završetka srednje škole, jer je tamo imao društvo, a treninzi su se, kako tada, tako i danas održavali u toj instituciji.
„Odmah sam se zaljubio u ovaj sport i još uvijek se bavim njime. To je idealan sport za mene
jer nemam fizičkog kontakta sa protivnicima i nije neophodna velika snaga, tako da je rizik
od povreda dosta manji“, istakao je Miljan.
Po njegovim riječima, nije se usuđivao da proba odmah, neko vrijeme je samo posmatrao
treninge, dok nije procjenio da je to bezbjedno za njega.
„Upravo stoni tenis mi pomaže da pobijedim svoje strahove. Sada je to aktivnost u kojoj se
osjećam najsigurnije. Dosta sam ojačao kroz te treninge, kako fizički tako i mentalno“, dodaje
Miljan.

Miljan je osvojio više medalja na domaćim i međunarodnim takmičenjima, kod nas, i u regionu.
„Zahvaljujući stonom tenisu danas imam dosta dobrih prijatelja koje možda ne bih upoznao
drugačije“, kaže  Miljan.

Vidio je, dodaje, da roditelji djece sa invaliditetom svoju djecu često čuvaju pod staklenim zvonom, a po njegovom mišljenju, trebalo bi da im omoguće da steknu više iskustva i da se pripreme za samostalan život.

“Sport je najbolji način da pobijedite strahove, i da ojačate. Uvjeren sam da bi svi mladi, sa i bez invaliditeta, trebalo da se makar rekreativno bave nekim sportom zbog dobrog zdravlja i razvijanja takmičarskog duha i samopouzdanja“, poručuje Miljan.

K.C.