Ivan Stefanović je dao OTKAZ, spakovao ranac i krenuo pješke na put od 800 km!
Dok je mnogima nezamislivo da prepješače sa jednog kraja grada na drugi, Ivan Stefanović iz Valjeva, stavio je ranac na leđa i sa praga svoje kuće krenuo pješke sve do Svete gore. Svakog dana on pređe više od 30 kilometara, a na kraju hodočašća s ponosom će moći da kaže da je prepješačio 800 kilometara.
Na ovaj nimalo lak poduhvat, odlučio se najprije u želji da sazna koliku snagu duha posjeduje, ali i da bi stekao nova iskustva i upoznao različite ljude.
Put pun iskušenja
Prvu pauzu, nakon punih pet kilometara pješačenja napravio je na Divčibarama, gdje je, kako kaže, doživio i prvo iskušenje.
– Sam početak puta bio je nadahnut voljom i podsticajem samog hodočašća, dok nisam stigao do ulaska u Divčibare, gdje me je uhvatio jak pljusak. Pokušao sam da nađem zaklon, ali u roku od pet minuta, oblak se sručio na mene. Po najjačoj kiši sam dizao šator, bio sam mokar do gole kože! Spavajući pored puta, na mokroj i hladnoj zemlji, zadobio sam jaku prehladu i sutradan sam pao u iskušenje da se vratim u Valjevo. Ipak, nastavio sam, iako me je prehlada držala narednih pet dana. To je bilo moje “vodeno krštenje” – priča Ivan kroz smijeh, uživajući u trenutku kad smo ga pozvali u činiji pasulja u Vladičinom Hanu.
Putovanje u inotranstvo sa minimalnim troškovima
Naredno iskušenje sačekalo ga je u Brusu. Prespavao je u prijemnoj sali crkve, na neudobnoj podlozi i neispavan se probudio da nastavi put, kad mu je pukla drška od ranca.
– Prvi tašner nalazio se tek u Blacu, dokle sam morao da pešačim 30 kilometara, uz to jedva vukući ranac od 25 kilograma. Bio sam psihički i fizički premoren i malo je falilo da sjednem na autobus i vratim se u Valjevo. Našao sam snagu u sebi, nekako vezao ranac i nastavio – sjeća se Ivan.
“Ljude koje sam upoznao promijenili su mi život”
Već u Blacu sreo je mještane koji su mu bez zadrške ponudili da prespava u njihovom stanu. Oni nisu bili prvi čija dobrota je ganula ovog prerijskog pješaka.
– Ljudi velikog srca pojačali su mi vjeru i učinili svojim djelima moje putovanje bogatijim. Sveštenici i mještani gradova groz koje sam prolazio nudili su mi novac, prenoćište i hranu i nisu tražili ništa zauzvrat. U Čačku sam upoznao sasvim obične ljude, koji su me pozvali da sjednem s njima i nakon što sam im ispričao šta radim i gdje sam se uputio, svako od njih je izvadio po neku novčanicu i pružio mi. Nisam želio da prihvatim, ali oni su insistirali. Takođe, kad sam prolazio kroz Ovčarsku – Kablarsku klisuru, upoznao sam jednog veoma duhovnog čovjeka Miloša. Pitao sam ga gdje mogu da postavim šator, a on me je pozvao da prenoćim u njegovom domu. Nisam vjerovao kad mi je rekao da svake godine ide na hodočašće do Ostroga – priča Ivan.
Hodočašće kao humanitarna akcija
Da bi svom putovanju dao veći smisao, a sebi podstrek da ne posustane, Ivan je odlučio da tokom putovanja prikupi novac koji bi poklonio djeci kojoj je pomoć najpotrebnija. Hodočašće do Svete gore bio bi početak himanitarne akcije, koja bi se nastavila njegovim narednim pješačenjima do u Rima i sjevera Španije.
– Trenutno pokušavam da smislim najbolji sistem donacija, putem poruka ili direktnom uplatom na račun, gdje bih donirao novac koji sakupim na putovanju. Kako sam krenuo sa veoma malo novca od kuće, tokom puta planiram da radim i zarađeni novac uplaćujem za djecu kako u Srbiji, tako i u djelovima svijeta koji su najugroženiji. Osim toga, povezao bih se sa humanitarnim organizacijama u Evropi, koje bi se uključile u moju akciju – objašnjava humani Valjevčanin za Blic.
