Dom nade: Spas našle 173 maloljetne samohrane majke

Odbačene od porodice, partnera koji neće da prizna njihovo dijete, „obilježene“ kao loš primjer u patrijahalnom društvu koje ih ne prihvata kao moralne, samohrane maloljetne majke su tabu tema u Crnoj Gori. Jedina ustanova koja brine o njima u našoj državi je nevladina organizacija Dom nade u Podgorici gdje su pomoć našle 173 maloljetne majke. 

Koliko u Crnoj Gori ima samohranih majki nije poznato, budući da nadležne ustanove ne vode evidenciju o tome. Programa za pomoć i podršku ovim ženama nema u okviru institucija. Neudate majke mogu da ostvare određenu pomoć od strane društva kroz sistem socijalne zaštite, koja je minimalna i ponižavajuća, a ona je povezana sa nizom neprijatnosti kojima su izložene majke u centrima za socijalni rad, pa najčešće odustaju od ove pomoći. Za ostvarivanje prava na socijalnu pomoć, potrebno je pribaviti veliki broj dokumenta, a prvi i osnovni je lična karta, koju žene u velikom broju slučajeva nemaju jer su maloljetne. 

Direktorica Doma nade Angelina Radević bavi se ovim problemom od 2000. godine, a zajedno sa majkama u ovom domu boravilo je preko 350 osoba. Počele su, kaže ona, kao grupa žena koja je prepoznala taj problem u lokalnoj zajednici, a pritom je lokalna zajednica i inicirala da se i otvori upravo jedna ovakva kancelarija za pomoć ovim ženama. 

“Poseban problem u Crnoj Gori bio je nepostojanje bilo kakvog smještaja obezbijeđenog od strane države i institucija sistema, koji bi neudatoj mladoj ženi bio ponuđen da može privremeno u njemu boraviti, dok se ne pronađe neko drugo trajnije i adekvatnije rješenje za njen dugoročni smještaj. Ako su nam na vrhu liste prioriteta djeca, a jesu, onda ne treba ni razmišljati koliko je važan ovakav vid pomoći u trenucima kada su odbačene od strane partnera, roditelja i rodbine“, ukazala je ona. 

Djevojčice koje su boravile u Domu Nade su starosne dobi od 14 do 18 godina, odnosno od osmog razreda osnovne do trećeg razreda srednje škole. Ovo podgoričko prihvatilište posjetile su do sada djevojčice iz raznih krajeva Crne Gore, a najviše sa primorja. Radevićeva je napomenula da je to još jedna predrasuda u našem društvu jer ljudi misle da su djevojčice sa sjevera izložene većoj osudi u patrijahalnim porodicama “koje će ih izbaciti na ulicu nakon što ih je obrukala”. 

“Djevojke se zadržavaju u prihvatilištu od mjesec dana do preko jedne godine. Od ukupnog broja nijedna naša štićenica nije ostavila svoje dijete u dom, sve su se vratile u biološke porodice, nastavile prekinuta školovanja, završile fakultete, zaposlile se ili se kasnije udale za biološke očeve svoje djece”, ukazala je ona. 

Kako je kazala, organizaciji se do sada javilo i 17 samohranih očeva. Najčešće traže pomoć i savjet kako da zbrinu djecu dok su na poslu, jer većina njih radi kod privatnih poslodavaca i nemaju gdje da ostave djecu dok su na poslu.

“Kako je u pitanju rad u smjenama, a vrtići rade samo prvu, taj njihov problem za njih praktično nerješiv. Ovo su potpuno isti problemi koje imaju i samohrane majke i nema nikakve razlike u rješavanju tih veoma ozbiljnih životnih situacija. Naravno, to je samo jedan segment jednoroditeljstva, a najčešća pitanja koja nam postavljaju odnose se na to kako da riješe čuvanje djece, treba li da napuste posao”, navela je Radevićeva. 

Neudate majke su suočene sa strahom, prijetnjama, ucjenama i izolacijom. Neudata majka se teže zapošljava, teže nalazi smještaj i mjesto za dijete u jaslicama i vrtiću. Dodatno otežavajuća okolnost je što neudate majke vrlo često nijesu upoznate sa pravima koja im pripadaju, tako da to dovodi do neostvarivanja tih prava.

Psiholog Radmila Stupar Đurišić smatra da u današnje vrijeme kada je kontracepcija dostupna, treba donekle i razumjeti društvo koje je rigidno po pitanju ovog fenomena. 

“Kod roditelja maloljetne samohrane majke najčešće se postavlja pitanje-zašto o tome nijesi razmišljala na vrijeme. Sami roditelji te maloljetne djevojčice prolaze kroz bolne trenutke. Međutim, treba shvatiti da svako ima pravo na grešku i na istupe, a društvo treba da se edukuje po pitanju takvih stvari”, savjetuje ona. 

Prema njenim riječima, u trenutku kada maloljetnica zatrudni a partner ne želi da prizna njeno dijete prvi momenti su uglavnom suicidalni. 

“U pitanju je najčešće samopovrjeđivanje, povrjeđivanje ploda, a malo rjeđe ima slučajeva kada odu u delikvenciju, da kradu, pljačkaju i tako dalje. Međutim, bitna je stvar da vrlo brzo prepoznaju suštinu problema, vrlo brzo potraže pomoć i spremne su da prihvate situaciju onakvu kakva jeste. Jako često krive druge, najčešće partnera koji im je obećao da će biti zajedno, navode da ih je “zaveo” što naravno nije sporno, a u takvim situacijama najvažnije je potražiti pomoć specijaliziovanog lica ili ustanove”, zaključila je ona. 

(cdm)