Hajla – magnet za alpiniste iz Beograda

Akademski speleološki alpinistički klub iz Beograda ASAK, u okviru svojih redovnih akcija zimskog istraživanja terena, obreo se na padinama Hajle. Vladimir Krzalić, jedan od učesnika ovog pohoda, je za portal Riders.me prenio utiske sa te planine.

“Hajla, crnogorska ljepotica, ništa manje zanosna od Durmitora, Prokletija, Komova ili ostalih planina. Čeka strpljivo da je otkriju. Gorda, osunčana, prelijpa…

Još na sastanku, tokom inicijalnih dogovora, malo je bilo onih koji znaju o čemu pričamo. Hajla? Kakva li je to sad planina? Poznata uglavnom samo alpinistima i onim starijim članovima koji su već imali prilike da se sa njom sretnu. 

Dogovor je pao, karte su odštampane i teren je pažljivo provjeren. Nekoliko jama je već ucrtano na topografskim kartama. Za neke smo čuli od “lokalaca”. Zima je u stvari idealna za pretragu terena jer temperaturna razlika između unutrašnjosti jama (oko sedam do 10 stepeni) i okolnog vazduha, čini da se snijeg oko ulaza u jamu topi i tako ostane vidljiv. To značajno olakšava pretragu terena… pogotovo što nema prizemne vegetacije koja ponekad može da sakrije ulaze.

Ekipa se okupila u Begoradu i krenula autobusom put Rožaja, gdje nas je čekao Feka, domaćin, iskusni poznavalac Hajle i drag prijatelj. Denis, Semir i Memko pomažu nam da pobacamo stvari u kamion kojim ćemo ih iznijeti od Rožaja do planinarskog doma u Bandzovu. Iznenađujemo se kad zatičemo snijeg čak u Rožajama. Ako ga ovdje ima, sta li je na vrhu?… 

U Bandžov stižemo u idelanom trenutku dana. Sunce je praktično na horizontu, nebo je krenulo da se plavi a oblazi se rumene. Idila upotpunjena odličnom klopom, centralnim kaminom i dobrom muzikom. Odmorni i najedeni, krećemo put Gropa i doma u kom ćemo biti smješteni.

Put vijuga kroz borovu šumu, u prvi mah skrivajući nebo od pogleda ali se nazire da će veče biti potpuno mirno, bez oblačnosti i vjetra. Snijega ima sve više… montiraju se i krplje, ekipa na turno skijama nešto brže napreduje a stiže nas i grupa planinara iz Novog Sada sa kojima ćemo zajedno popeti vrh.

Nakon nekih dva sata hoda, izlazimo na proplanak. Posljednje dnevno svjetlo nestalo je a ono što zatičem ostavlja me bez daha.

Iako redovno viđam noćno nebo van grada, čisto i nezaprljano svjetlosnim zagađenjem, ovo što je ispred mene nije isto. Ovo nije obično. Mliječni put se vidi bez bilo kakvog navikavanja očiju. Ovo nebo je čarobno!

Ubrzavamo do doma i smještamo se, domaćini su odavno tamo kako bi nas dočekao vruć krompir i pavlaka, rakija… Sve što duši i tijelu treba.

Postavljen na odličnom mjestu, sa pogledom na sjeverni, strmiji dio grebena Hajle, planinarski dom Grope je na bezmalo 2.000 metara nadmorske visine. Već godinama čekam priliku da se sve pogodi. Nebo bez oblaka, mjesečine, pejzaž upravo ovakav… Mnogo je stvari potrebno da se složi kako bi se dobile dobre fotografije noćnog neba. To je to. To je večeras!

Ostavljam aparat da radi cijelu noć i vraćam se u dom. Nestrpljiv sam da vidim rezultat. Da li je sve u redu sa podešavanjima? Provjerio sam pet puta – mora biti. 

Ujutru, trčim odmah do prozora da vidim da li je aparat na mjestu. Sve izgleda OK a fotografije, čak i na sunčanom jutru i ekranu aparata izgledaju odlično. Isplatilo se smrzavanje! Jedan dio ekipe na turno skijama obilazi jugo-istočni dio prema Ahmici, planinari na čelu sa Tomicom Delibašićem kreću put vrha a mi za njima. Odvojićemo se u nekom trenutku kako bi pogledali teren na samom grebenu. Uspon nije težak, mada je pred kraj izlaska na greben jedan tehnički zahtjevniji detalj koji bi valjalo opremiti sigurnosnim užetom kako bi se spriječila mogućnost da se otkliza. Sve vrijeme, dan je kao stvoren… bez ijednog oblačka na nebu.

Stižemo do vrha, odmaramo malo i pregedamo sve što je ranije isplanirano. Na žalost, snijega je previše čak i za jame tako da je nekoliko vrtača čija dna kriju ulaze zapunjeno snijegom. Ubacujemo ih u GPS i nastavljamo nazad. 

Sam uspon do vrha, od doma, prelazi se za oko dva sata po izuzetno visokom snijegu. Meni kroz glavu neprestano prolazi kako bi ovo MORALO da se spusti skijama. Predio je prosto stvoren za freeride, bilo fosne ili board. Sedla, grebeni, snijega koliko duša želi. 500 metara visinske razlike a sve vrijeme je dom u vidnom polju. Teško da može bolje zar ne?

Drugog dana akcije ispitali smo i bližu, sjeveroistočnu stranu grebena Hajle i tom prilikom imali mnogo više sreće. Tri jame su uspjele da se održe i ulazi su jasno vidljivi, sa velikim strehama koje ih okružuju. Dolje se za sada ne može. Previše je snijega a premalo vremena da se za svaku pravi sniježno sidriste. Samo ih upisujemo u GPS. Odavde, na par stotina metara od krša grebena, vidi se prava ljepota ovog predjela za svaki vid sporta. Ovo može da se penje, turira, spusti na skijama, bordu. Toliko je mogućnosti na tako malom prostoru!? 

Na ljeto, kada je Hajla u sasvim drugačijem ruhu, doći ćemo opet. Ovog puta sa mnogo više opreme i pokušaćemo da na mapi Crne Gore ucrtamo bar još jednu duboku jamu!

Doviđenja, Hajlo vilo!”

(cdm)