Idiot

Trudim se da živim kako mi je poručio stari ribar. Ribar moj drug. Došlo mi da ponovo čitam Dostojevskog, iz sve snage da volim “Idiota“ i žao mi je što kod nas takvih idiota stvarno nema.

Mi smo ona druga vrsta, ona emotivno zaostala, nesposobna za ljubav, za davanje, jedino vična za uzimanje. Izbirikali se, pa sada rukovodimo i dušom i tijelom, dičimo se tuđim porazima.

I super nam je, dok god se smijemo, pa i onako ludački, nekontrolisano.

Ona lijepa čežnja na mjesečini ne postoji, već samo želja, ogoljela želja da budemo neko, nešto. Da se pentramo kao puzavice, i tako budemo uvaženi i poštovani.

Čak su nam i ljubavi  izračunate. Kako nas podrugljivo gleda iknez Miškin, koji je rođen previše čist i nevin, pa bi takav i ostao, da nije bilo nas ovakvih.

Idioti.

Novinarske čeljusti, narodna pravila, anarhija u venama. U devijantnom kotlu kuvaju se vrijednosti.

Upozorava me ribar: Oblizuju se vukovi, neutoljiva je njihova glad.

Baš me briga za vukove, nijesam ja više jagnje, meni se od svega samo spava.

Tišina.

-Imaš talenat, treba da budeš neko!

Jesam li ja idiot ako biram da sam niko?

Mrzim nezdrave konkurencije, zato šetam, đonovi mi izlizani, u džepu se zavukla promaja, preskačem ograde!

Ribar mi je sto puta rekao: Psi laju, karavani prolaze.

A  Dalmatinci ?

-E oni sine ujedaju!

I ne postoji izba koja mi nudi mir, jer su se pomiješali brojevi, godine, ljubavi, koalicije, mjeseci. Ne prepoznaju se čak ni prirodne razlika. Može li biti da su ovo zadnja biblijska ?

Pa ni poplave i zemljotresi, suicidi i ubistva nisu neka opomena. I svijeće za spas se teško upale.

Uvijek sanjam leptire. Zato nemam noći, jer leptiri više nijesu lijepi kada se probudim. Baš kao i naša stvarnost.

Nikada ne nađete što ste tražili, jer tražili ste sebe. Bravo Sidarta. Bravo!

Sok od pomorandže dobija ukus vodke. Ruska empatija – Pa to je iz strasti!

Zdravstvuj!

-Izvolite.

Lijepo kaže prodavačica, tek da pomislim da je možda ljubazba.

A potom.

-Izvinite, ušli su mi Rusi u radnju.

Debljina novčanika određuje njen stav prema meni. Jesam li ja idiot ako mi je muka što me jedan mršavi gleda očima Putina?

Opet mi se mnogo spava.

Znam, pozajmiću Orlov dar! I vođena arenalinom  krećem u ispitivanje života.

Zabacila sam udicu tri puta. Nijednom se nije zakačila zlatna ribica.

I ribar je opet bio u pravu.

-Sve dok se trudiš i spremaš za veliki ulov, ne ide, neće pa neće.

Forsaža.  Svuda je osjećam, gušimo se u klevetama, lažima i tuđim poganlucima, prevarama!

Posječene lipe se žale, topole se bore i trepere. Djetinjstvo udara i sve je moguće.

-Napuni flašu vodom, ubaci ribice i sve će one plivati dok se ne zasite i ne zagrcnu  … Tako je i sa tobom, treba ti okean…

U pravu je ribar, ribar moj drug. Mora se dalje , dalje i šire …

I danas je bio na ogradi, zurio u tuđe strašilo. Nabavio dalmatinca i mrtav hladan mi to priznaje.

Pa zar nije on isti rekao da i dalmatinac ujeda ?!

I pas i mačka su se poljubili na moje oči. Isto danas.

Osjećam se kao idiot. Zavidim ti Miškine!

Izlazim u grad, palim cigaretu. A za sve nas jednu svijeću, možda nam se i posreći.