Pitanje da li je etički opravdano da država nekome oduzme život zbog krivičnog djela koje je počinio predmet je kontraverzi i debata stručne i laičke javnosti već vjekovima.

Za smrtnu kaznu se smatra da je jedna od najstarijih institucija kažnjavanja a dugo vremena bila je najčešće sredstvo koje su drevna ljudska društva koristila u svrhu očuvanja reda i zakona. Od kamenovanja, vješanja, strijeljanja pa sve do električne stolice i gasne komore – metode su bile razne ali dileme iste – da li država ima pravo da nekome oduzme život?

Danas živimo u vremenu kad razvijene zemlje i zemlje u razvoju teže da zaštićenost ljudskih prava bude na najvišem nivou, pa tako imamo slučaj da je u čitavoj EU ukinuta smrtna kazna. Takođe imamo i primjer SAD-a, koje se smatraju šamipionim zapadne demokratije, ali ipak u nekim saveznim državam te zemlje se i dalje primjenjuje smrtna kazna.

Posljednja smrtna kazna u CG izvršena 1981.

Javnost je gotovo uvijek podjeljena po ovom pitanju. Oni koji su protiv smrtne kazne kažu da institucije koje je čovjek stvorio nijesu dale život pa nemaju pravo da ga oduzimaju. Sa druge strane, imamo zločine koji su toliko gnusni da svako od nas makar na krtko pomisli da počinilac zaslužuje smrt.

Jedan od takvih zločina je bio onaj koji je počinio Dragiša Ristić nad kojim je izvršena posljednja smrtna kazna u Crnoj Gori 1981. godine.

Ristić je 15.  marta 1977. godine u alkoholisanom stanju pokušao da obljubi četvorogodišnju djevojčicu a potom je u podrumu G zgrade u Podogorici, u Ulici Marksa i Egelsa, današnja Mosovska, brutalno tukao, davio i zapalio.  Uhapšen je nakon par sati i priznao zločin opisavši ga do detalja.

Smrtna kazna je bila dio pravnog sistema Crne Gore sve do 2002. godine kada je ukinuta, jer je to bio uslov da pristupimo evropskoj Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i sloboda. Njeno ukidanje, takođe je bilo uslov za prijem u Savjet Evrope. Time je izvršena neophodna humanizacija krivičnog prava CG. 

Civilizacijske promjene

Crnogorski zaštitnik ljudskih prava i sloboda Šućko Baković, u izjavi za CdM kazao je da je isključenje smrtne kazne kao sankcije rezultat civilizacijskih promjena i napredka.

Baković poručuje da smrtna kazna treba da ostane dio istorije, a ne sadašnjosti i budućnosti.

“Kao neko ko se bavi pravom cio život mislim da je smrtna kazna stvar prošlosti, a da dugotrajna ili doživotna kazna zatvora mogu zaista da postignu svoju svrhu.  Za sada je to jedino civilizacijsko rješenje. Imamo zakonodavstvo koje ako se zaista primjenjuje u pravoj mjeri i na pravi način može da štiti sve društvene vrijednosti”, istakao je Baković.

On ističe da ukidanje smrtne kazne ne znači da društvo i države kakva je i naša svojim krivičnim zakonodavstvom ne mogu da zaštite red, mir, slobode i život drugih.

Smrtna kazna nije rješenje

Kriminolog Velimir Rakočević kazao je za CdM da broj najtežih zločina nije povećan od kad je ukinuta smrtna kazna u Crnoj Gori.

Smatra da ona jeste opomena i da se zbog nje jedan broj osoba uzdržavao od vršenja krivičnih djela, ali da ona nije rješenje.

“Čak je efikasnija od nje kazna od 40 godina ili doživotni zatvor. Pitanje je ko ima pravo, čak i u ime države da oduzme nekome život”, kaže Rakočević.

 

On ipak naglašava da ima zločina gdje bi se moglo pomisliti da je jedini lijek smrtna kazna.

“Gotovo svako bi se saglasio da je smrt adekvatna kazna za brutalna djela kao što su silovanje djece. Prosto svaki dan života tih monstruma je nagrada. I čini se da je jedino smrtna kazna ekvivalent za takva djela. Kada osuđenik za ta djela dođe u zatvor, često se izdvoje od drugih, jer drugi zatvorenici hoće da ih unakaze pa čak i ubiju. Ipak umjesto smrtne kazne, bolje je uvesti makar doživotni zatvor, i da se najteži zločinci izoluju od zajednice jer je opasno takve osobe imati u društvu”, smatra Rakočević.

Smrtna kazna u Crnoj Gori

Početak smrtne kazne u CG potiče iz vremena Petra I Petrovića Njegoša, koji je nakon ubistva Šćepana Malog ulagao velike napore kao bi suzbio krvnu osvetu. Značajnu ulogu u tome imao je Zakonik opšti crnogorski i brdski, donesen 1798. godine.

Smrtna kazna ovdje je predviđena za tri djela – ubistvo “od sile i opačine“, jatakovanje i krađu u povratu. Izvršavala se strijeljanjem, vješanjem i kamenovanjem. Kazna kamenovanjem bila je namijenjena ženama, jer se tada smatralo da je sramota ubiti ženu oružjem, koje ona ne koristi. Smrtnu kaznu  mogao je izvršiti i pripadnik zajednice kojoj je pripadala žrtva. Time se dozvoljavalo srodniku žrtve da sam izvrši smrtnu kaznu, uprkos suzbijanju krvne osvete.

Zakonik je bio na snazi sve do 1855. godine i donošenja Opšteg zemaljskog zakonika, poznatog i kao Zakonik Knjaza Danila. Danilo donosi Zakonik, kojim je smrtna kazna uvedena za mnoga djela, koja Petar I nije sankcionisao na taj način.

Smrt je bila propisana za teško ubistvo, ubistvo nevinog lica usljed krvne osvete, za ubistvo novorođenčeta, za uvredu knjaževe ličnosti koja je izjednačena sa krivičnim djelom ubistva. Najteže krivično djelo je bila izdaja zemlje. Kazna je bila smrt strijeljanjem.

Jasno je da smo prešli  dalek put od 1798. i brdskog Zakonika, pa sve do 2002. i evropskih konvencija. Smrtna kazna više nije dio našeg krivično-pravnog sistema, ali svaki put kad javnost potrese neki monstruozni zločin javiće se dilema – da li postoji zločin toliko gnusan da bi država mogla čovjeku, bez etičkih dilema, oduzeti život?

www.cdm.me