Kako je crnogorska nošnja završila kod Staljina

O darovima koje je Josip Broz Tito dobijao od svjetskih državnika bilo je i ranije pomena, ali šira javnost gotovo ništa ne zna o Titovim uzvratnim darovima, pišu Večernje Novosti.

Vjerovatno javnost nije bila ni upoznata da se Tito davne 1944. godine našao “na muci” šta da pokloni Josifu Staljinu, a u tome su mu pomogle, vjerovali ili ne, crnogorske žene.

Momo Cvijović, muzejski savjetnik Muzeja Jugoslavije, kome su Titovi darovi i uzdarja bili tema jednog stručnog rada, otkrio je za Novosti ovu zanimljivu stavku.

“Tokom posjete Staljinu dobio je od njega na poklon zlatnu komandantsku sablju. Međutim, ima vrlo ograničen rok i brzo mora da se smisli šta da mu ponese. Baš tih dana je od crnogorskih žena dobio narodnu nošnju, pa je neko predložio da to daruje Staljinu. Tito onda piše darodavcima crnogorskim ženama, pitajući ih da li može njihov poklon da odnese Staljinu. One su bile oduševljene”, otkriva Cvijović.

Naime, prvi registrovani poklon koji je Tito darivao bio je iz novembra 1944. godine. Bio je to album s fotografijama iz NOB-a, namijenjen Čerčilu.

Ovaj poklon nije bio ubilježen u ove kartone, ali da je on ušao u trag dokumentu britanske vojne misije u kome zahvaljuju i kažu da je britanski premijer impresioniran.

Izuzev o odlikovanjima, u novinskim tekstovima objavljenim za vrijeme njegovog života gotovo da uopšte nema pomena o poklonima koje je Tito darivao.

Prvi trag pojavio se tek kada je 2002. godine jedna komisija za popis imovine pronašla u pomoćnoj zgradi Dvora četiri kutije pripremljene za bacanje.

“U tim kutijama nađeno je 4.397 kartona, uredno složenih po imenima primalaca poklona i po zemljama iz kojih su: od Austrije, Avganistana, pa nadalje”, priča Cvijović.

Poklona je bilo i više, jer se s nekim državnicima, poput Nasera, Hajla Selasija ili Sihanuka, sretao više puta, pa su na njihovim kartonima čitavi spiskovi.

“Pokloni nijesu bili raznovrsni. Uglavnom su to bile slike i skulpture naših savremenih umjetnika, namijenjene predsjednicima i premijerima, ali ne i onima u nižem rangu. Ženama su se poklanjali nakit, predmeti od čipke i lutke. Najniža kategorija dobijala je samo slike sa Titovim potpisom”, kaže Cvijović.

O tome šta će predsjednik poklanjati brinulo je jedno posebno odjeljenje. Zaposleni u njemu su Titu davali prijedloge koje je on komentarisao, usvajao ili odbijao.

Na muci su bili kada bi se posjete ponavljale, pa bi pisali Titu da više ne znaju šta da predlažu, jer je onaj ko dar prima “od svega predviđenog već dobio”.

Za nabavku svakog poklona pisala se zvanična odluka, a cijene po kojima su kupljeni bilježile su se uz opis poklona u kartončiće na kojima su, uz zvaničnike, ispisana i imena filmskih zvijezda.

Prema dokumentaciji koja postoji u arhivi, pokloni su najčešće kupovani. Čak i za najbanalnije stvari donosilo se rješenje, sa tri člana komisije.

Drugi način je bio da se daruje ono što su Titu, upravo u te svrhe, poklanjali umjetnici ili banke, koje su mu davale kolekcije zlatnog novca, s namjerom da ih pokloni nekom državniku.

“Vrlo je malo bilo izuzimanja eksponata iz kulturnih institucija. Iz tih poslijeratnih godina postoji i pismo patrijarha SPC Gavrila u kome on zahvaljuje Titu na lijepom i vrijednom poklonu, automobilu marke “pakard”, a zabilježeno je i kako je poslao milion cigareta češkim radnicima”, konstatovao je Cvijović.