Legende i priče o podgoričkom brdu Ljubović

Brdo Ljubović krije priče za koje mnogi Podgoričani znaju malo ili nimalo. Kroz bogatu podgoričku istoriju, Ljubović je “padao” u ruke Turaka i Italijana, a služio im je za izvršenje zločina. Danas je kutak u kom bijeg od vrućine i gradske vreve traže mnogi stanovnici Glavnog grada. Posjećuju ga ljubtelji prirode i sporta, fotografi i turisti. Tu su Seizmiloški zavod, Streljački centar i spomenik stradalih rodoljuba u Drugom svjetskom ratu.

No, krenimo redom.

O Ljuboviću svojevremeno je bilo riječi u “Golubu”, listu namijenjenom mladima koji je izlazio u Somboru od 11. januara 1879. godine, do dvobroja (novembar-decembar) iz 1913. godine.

Redove u “Golubu” podgoričkom brdu posvetio je Nešo Stanić 1893. godine.

Na vrhu brda, kaže predanje, a prenosi Stanić, 1732. godine Omer aga Alivodić nabio na kolac Sava Ivezića iz Dajbaba. Ista sudbina stigla je dvadeset hrišćana iz Zete za čije je pogubljenje naredbu izdao Husein paša Đakovac.

Stanić je zabilježio i priču o Alju Kapisazoviću, Starovarošaninu koji je planirao da na Ljuboviću posije kukuruz.

U tom naumu ispriječio se niz nesrećnih okolnosti i, kako je i sam Kapisazović rekao, Božija kazna. Naime, na mjestu gdje je Aljo želio da posije žito, na vrhu brda, nalazila se crkva. Ni tada se mnogo nije znalo o veličini objekta, samo su iz zemlje bili vidljivi temelji.

Aljo je odlučio da tu zemlju prekopa i posije kukuruz. Iste godine kada je to učinio, u njegovoj se porodici dogodila tragediija. Aljov sin od dvanaest godina po imenu Duljo, pao je sa moračkih stijena visokih pedeset metara i dugo se nakon toga oporavljao.

Aljo koju godinu kasnije ponovio postupak. Nikao je kukuruz, a tadašnji žitelji pričali su da boljeg nema u okrugu. Nažalost, nakon toga Duljo umire, a za njim i još dvoje Aljove djece.

Kukuruz, kojem su se ljudi divili, počupao je vjetar, čuveni podgorički sjever, pa Aljo nije ni stigao da uživa u plodovima svog rada.

I sam je kasnije govorio da ga je Bog kaznio što je prisvojio crkveno imanje.

“Vala, prve me godine sam Bog opomenuo, da se prođem ovoga pakva (kako su Turci nazivali crkvenu imovinu) kad mi je đetić sa pećina pao i nijesam se htio okaniti, pa evo što dočekah”, govorio je Aljo.

Nakon što je nesrećni Kapisazović odustao od zemlje, dugo je taj prostor ostao netaknut. Turske vlasti su ga kasnije, u ratno vrijeme, preuzele i na njemu podigle logor.

Uz priču o crkvi na vrhu brda, veže se i priča o zidinama crkve svete Gospođe koja se nalazila u njegovom podnožju. Trgovac Mitro Mijatov Miličković, dozvolom Njegovog Visokopravosvještenstva Mitrofana, krenuo je u obnovu crvke u martu 1890. godine. Ipak, da uživa u ljepoti svoje zadužbine nije uspio već je preminuo u junu 1891. godine.

Ugledni trgovac iz Podgorice umro je u 81. godini nakon obilaska svog imanja i večere sa svojom porodicom. Žalili su ga sugrađani, a mitropolit Mitrofan dozvolio je da Miličković bude sahranjen u svojoj zadužbini.

Legendarni Ljubović okupirali su u Drugom svjetskom ratu Italijani. Njih stotinu boravilo je na brdu sa kog su branili svoje položaje. Koristili su i pećinu koja se i danas može vidjeti na sjevernoj strani.

Na Ljuboviću su Italijani 25. juna 1943. strijeljali trideset crnogorskih rodoljuba koji su prethodno boravili u Barskom logoru. U njihovu je čast podignut spomenik.

“Iz istog logora je nakon ovog neljudskog čina, dovedeno još 180 naših rodoljuba koje su Italijani u znak odmazde poveli i strijeljali širom Crne Gore. Italijanski su fašisti, dakle, ispod Ljubovića, te vremenski daleke, a emotivno nama bliske godine, ovim zločinom upotpunili svoju krvavu podgoričku kartu, jer je prethodno na teritoriji Podgorice strijeljano 153 ljudi na Vrelima Ribničkim i na Cijevni. Ispod Ljubovića Italijani su strijeljali 30 rodoljuba, a da među njima ne nađoše ni jednog kome Crna Gora i njen narod nijesu bili iznad svih vrijednosti, pa i iznad sopstvenog života”, rekao jeČedomir Lješević, novinar i publicista, član Predsjedništva UB NOR-a i ANTIFAŠISTA PODGORICA za Glas Zabjela.

Ljubović “razgraničava” Staru varoš i Zabjelo, a koriste ga zaljubljenici u prirodu i sport, a kako stari stoje, oko njega niče elitni stabeni kvart.

Opjevan je i u narodnoj pjesmi, neizostavnoj na brojnim slavljima širom Podgorice i Crne Gore.