Luka Bar je dobra udavača, sa mirazom od 100 godina

Luka Bar je kao infrastrukturno preduzeće sa izuzetnom geografskom lokacijom “dobra udavača”, sa “mirazom” od 100 godina duge tradicije u poslu kojim se bavi, te nizom drugih pogodnosti i predmetje skoro svakodnevno iskazanih interesa za neki vid ulaganja, kazao je Dnevnim novinama Anđelko Lojpur, univerzitetski profesor i predsjednik Odbora direktora lučke kompanije.

U intervjuu DN Lojpur je rekao da će se Luka Bar teško oduprijeti ponudi investitora koji bude u stanju da posao organizuje bolje od države, poboljša korišćenje kapaciteta i proširi postojeći poslovni portfolio kompanije.

“Dinamika eventualnog ponovnog stavljanja pitanja privatizacije Luke Bar na dnevni red najviše će zavisiti od toga da li će sadašnja uprava uspjeti da poboljša postojeće stanje i time poveća zainteresovanost i “cijenu” potencijalnih ulagača”, istakao je Lojpur.

DN: Od juna ove godine ste predsjednik Odbora direktora Luke Bar. Kakvo je trenutno stanje u kompaniji i šta je pokazao izvještaj o poslovanju u prvih devet mjeseci 2017?

Lojpur: Izborom nove uprave, članova Odbora direktora i izvršnog direktora Luke Bar, što je okončano negdje krajem jula, svi smo se našli u situaciji kada imamo punu podršku države kao većinskog vlasnika, ali smo i te kako dobro znali da smo time preuzeli obavezu u pogledu postizanja boljih poslovnih rezultata. Naime, po prirodi poslovne djelatnosti Luka Bar je infrastrukturnog karaktera, što znači da se efekti njenog dobrog ili lošeg rada direktno prelivaju na povezana preduzeća sve do nivoa nacionalne ekonomije.

Tako, na primjer, uporedna iskustva u dobro vođenim firmama pokazuju da jedan zaposleni u Luci dodatno upošljava još oko 1,5 zaposlenih, dok jedan euro prihodovan u Luci na nivou nacionalne ekonomije donosi još najmanje oko 1,3 eura. U tom smislu uprava zna da je Luka Bar po Zakonu o lukama od nacionalnog značaja, ali da ćemo zajedno, uprava i zaposleni, učiniti sve da ona bude nacionalna po rezultatima koje postiže i da se tako nametne kao istinski pokretač i nosilac razvoja podjednako na nivou barske opštine i Crne Gore, tako da u tom smislu treba cijeniti i rezulate koje smo postigli u proteklih devet mjeseci.

Ima li se prethodno kazano u vidu, zatim spoznaja da Luka Bar već duži period posluje u “suženom” gravitacionom poručju, da Luka Bar ima ogromna nenaplaćena potraživanj a koja su po obimu dostigla nivo ukupnog prometa, da su od ove godine na snagu stupile i neke zakonske odredbe koje utiču na konačan rezultat (lučke takse i slično), zatim da smo umjesto da osnažimo neku vrstu prirodno stečene monopolske pozicije u pozitivnom smislu te riječi, upućeni na samo dva veća poslovna partnera, te ako se imaju u vidu nepovoljni vremenski uslovi tokom ljetnog perioda, prestanak rada kamenoloma čime je izostao značajan obim prometa po tom osnovu, moglo bi se kazati da su ostvareni rezultati za ovih devet mjeseci u skladu sa onim što je bilo moguće učiniti.

Brojevi su najbolja potvrda ovako iskazanog stava, tako da je na bazi preliminarnog izvještaja o poslovanju za devet mjeseci ove godine uočljiv porast brodskog pretovara od oko 45 odsto, ali nam okolnosti koje nijesu pod našom kontrolom ne idu u prilog jer nam opada promet roro tereta, u potpunosti je izostao pretovar generalnih tereta i slično.

Kada su u pitanju kvalitativni pokazatelji, treba istaći porast ukupnog prihoda od oko 14 odsto, da su plate zaposlenih u Luci bar za oko 50 procenata iznad prosjeka u Crnoj Gori, da je Luka Bar kao društveno odgovorna kompanija, te da je samo tokom ovih devet mjeseci izdvojila po osnovu raznih davanja za sport i slično skoro 300.000 eura.

U svemu ovome, ako je nešto potrebno izdvojiti, to je zalaganje zaposlenih koji su i najbolji dio Luke, posebno ako se imaju u vidu nerijetko i nehumani uslovi u kojima se odvijaju lučke aktivnosti, brodski pretovar i u tom pravcu smo uspostavili dobru i kontinuiranu saradnju sa dvije sindikalne organizacije koje su aktivne u Luci. Mada mi zamjeraju da vraćam “samoupravljanje” u Luku, mislim da mi samo gradimo povjerenje, tako da je lučki sindikat prije svake sjednice Odbora direktora upoznat sa dnevnim redom, s tim da pored toga mogu sami da predlože bilo koju tačku koju smatraju važnom za sjednicu i da prisustvuju sjednici kada se razmatra to pitanje, uključujući i razmatranje izvještaja o poslovanju.

DN: Koji su prioriteti novog rukovodstva i na čemu će se raditi u narednom periodu?

Lojpur: Dva su osnovna pravca djelovanja Odbora direktora koje u formi brojnih odluka i predloga spuštamo na nivo izvršnog menadžmenta. Prvi je da na nivou postojećih raspoloživih kapaciteta, koje u kontinuitetu unapređujemo, pokušavamo izvući maksimum učinaka na planu obima pretovara. Znajući da su nam mogućnosti po ovom osnovu ograničene, kako brojem zaposlenih, opremljenošću, prostorom, kao drugi na dugi rok mnogo važniji pravac, ali koji traži kompletan reinžinjering Luke, pokušaćemo da reaktiviramo čitav niz novih razvojnih projekata i potrebna dokumentacija je pripremljena.

To će biti kombinacija prijeko potrebnog “outsourcinga” i rasterećivanje “cor businessa”, zatim pokušaj istinske implementacije projekta Luke Bar kao slobodne zone koji, osim popravki nekih institucionalnih pretpostavki, ne zahtijeva posebna dodatna ulaganja, pokušaj aktiviranja po obimu manji značajnijih, ali dosta atraktivnih kapaciteta, kao što su farma i ekonomija gdje bi se mogle praktikovati neke forme javno-privatnog parnerstva.

DN: Privatizacija Luke Bar bila je u fokusu javnosti u prvom dijelu godine, ali do nje nije došlo. Kakav je Vaš stav po ovom pitanju? Može li se očekivati da do privatizacije dođe tokom 2018?

Lojpur: U načelu posmatrano, mislim da je krajnje vrijeme da u Crnoj Gori prestanemo da doživljavamo svakovrsne frustracije kada se spomene riječ privatizacija. Vremena su se promijenila, brojni pregledi o stranim ulaganjima u zemlje u tranziciji pokazuju da su iste sve manje privlačne kao destinacije za strane investitore, kapital ide tamo gdje će se najprije oploditi i gdje ima šire tržište, a to su opet razvijene zemlje. Dobro je da mi u Crnoj Gori i ove godine dobro stojimo jer imamo porast stranih ulaganja, ali moramo uvažavati te spoznaje.

U tom smislu, investitori sve manje sami dolaze, morate ih privući, ubijediti ih da im nudite dobru priliku za investiranje, na način što bi izgradili pobjedničku poziciju za obje ugovorne strane. Luka Bar je kao infrastrukturno preduzeće sa izuzetnom geografskom lokacijom “dobra udavača”, sa mirazom od 100 godina duge tradicije u poslu kojim se bavi, te nizom drugih pogodnosti, predmet je skoro svakodnevno iskazanih interesa za neki vid ulaganja, tako da se problem u osnovi svodi ne na privatizaciju kao formalan čin promjene vlasnika, nego na istinsko unapređenje poslovanja firme na dugi rok.

Ako uspijemo da podignemo kvalitet poslovanja i ukupna ostvarenja Luke na viši nivo, to će biti dobra podloga da mi između više njih “biramo” potencijalne investitore, s tim da je ispunjenje tih zahtjeva primarni zadatak uprave preduzeća. Bolje reći, “cijena” koja bi se mogla postići eventualnom privatizacijom zavisiće direktno od toga u kakvom stanju se Luka nalazi, a ako se nađe neko ko ovaj posao može bolje da organizuje od nas, a takvih ima, da poboljša korišćenje kapaciteta i proširi postojeći poslovni portfolio, teško da ćemo se moći oduprijeti takvoj ponudi.

Na kraju, mislim da ovakvo poimanje privatizacije nije strano zaposlenima u Luci, jer se radi o ljudima koji će zalaganjem moći ispuniti zahtjeve i normative bilo kog vlasnika, a to nije na štetu ni zaposlenih, ni države. Time će dinamika eventualnog ponovnog stavljanja ovog pitanja na dnevni red opet i najviše zavisiti od toga da li će postojeća uprava uspjeti da poboljša postojeće stanje i time poveća zainteresovanost i “cijenu” potencijalnih ulagača.

DN: Uskoro se navršava prva godina rada Vlade Crne Gore. Kako ocjenjujete učinak izvršne vlasti u ovom periodu?

Lojpur: Iz pozicije običnog građanina učinak Vlade u proteklih godinu moguće je sagledati na bazi onoga što je obećano u predizbornom periodu, što je od toga do sada učinjeno, i naravno sve to kroz prizmu sumirane dobrobiti na nacionalnom nivou. U cilju nešto konkretnijeg odgovora, pokušavam i uspijevam da pronađem elemente koji su uslov svih preduslova, a to je nova Vladina politka, odnosno nova uloga države. Očigledno je prisustvo Vlade “na terenu”, više je transparentnosti u radu što podrazumijeva i spremnost da se preuzme rizik, pažnja se fokusira na infrastrukturne projekte, kao što je auto-put, dodatno se pokušavaju osnažiti prioritetne razvojne grane, kao što su turizam i poljoprivreda.

Ništa manje nije važno ni evidentno nastojanje Vlade da se kvalitetnijim angažovanjem menadžmenta osigura pozitivan razvojni kontinuitet u preduzećima gdje je država prisutna kao vlasnik, dalje se radi na uklanjanju barijeru u pogledu takozvane lakoće poslovanja, bilo da su u pitanju domaća preduzeća ili potencijalni strani investitori, tu je i bolje korištenje takozvanog “socijalnog kapitala” u formi reaktiviranja „domaće pameti” zapošljavanjem viskoobrazovane radne snage i slično.

Naravno, sve ovo nije dovoljno precizno ako nije na adekvatan način zasnovano na relevantnim pokazateljiama. Otuda bi se moglo zaključiti da posmatrano, bilo nivou jednogodišnjeg perioda ili posljednjih kvartala, crnogorska ekonomija dostigla relativno visoke stope rasta BDP od preko četiri odsto na polugodišnjem i više od pet odsto na nivou drugog kvartala, što ju je po tom osnovu svrstalo među čelne zemlje u Evropi, a što posmatrano kao svodni pokazatelj na najbolji način odražava kvalitet nacionalne ekonomije i ukupne domete rada Vlade na tom planu.

Takođe, evidentni su i posebnu pažnju zaslužuju pozitivni rezultati na planu fiskalne konsolidacije, zatim u kontinuitetu porasta prosječnih zarada, te posebno ostvarenja u turizmu u pogledu ostvarenog prometa, odnosno broja posjetilaca i prihoda, što za sobom povlači pozitivne efekte i u drugim oblastima privređivanja.

Gašenje MA “Smrtna presuda” turizmu

DN: Kao dugogodišnji univerzitetski profesor i rukovodilac studije restrukturiranja, kako gledate na aktuelnu situaciju u nacionalnoj aviokompaniji Montenegro Airlines? Šta smatrate da bi bilo najbolje rješenje u ovom slučaju, stečaj, preuzimanje dugova preduzeća ili nešto treće?

Lojpur: Situacije je takva kakva je, nije sjajna, ali zbog značaja koji ova kompanija po prirodi djelatnosti ima kada su u pitanju crnogorski nacionalni ekonomski interesi, na vlasniku je da iz ne baš širokog seta raspoloživih rješenja izabere najbolje, što nije nemoguće.

Prvo, ovo pitanje zaslužuje znatno više pažnje nego što je obična svakodnevica, jer bi se vodeći tom logikom brzo našli u situaciji da na referendumu odlučujemo kojom stranom ulice ćemo da vozimo.

Drugo, budući da se radi o kompaniji čija djelatnosti je infrastrukturnog karaktera, po istom principu ili pitanje je dana kada ćemo postaviti opravdanost funkcionisanja željeznice, izgradnje auto-puta, što se kosi sa ekonomskom i zdravom logikom uopšte.

Treće, sve letilice su izgrađene na način da je njihova eksploatacije ekonomski isplativa. Naravno, prvenstveno treba da imate kvalitetan kadar, menadžment, ali i neke druge i ne uvijek i jedino ekonomske preduslove.

Četvrto, teško da možemo istrajati na opredjeljenju da nam je turizam prioritetna grana razvoja, a mislim da dosadašnji efekti opravdavaju tu poziciju, ako ostanemo bez nacionalnog avio-prevoznika. Vi kada bilo gdje, u Parizu, Londonu, Frankfurtu, Cirihu, Rimu, sjutra Dubaiju, uđete u MA, vi ste već u Crnoj Gori. Za razliku od toga, kada letite sa drugim prevoznicima, posebno kada je riječ o turistima, letite “ne znajući kuda”, stižete “ne znajući gdje”, i sve to na kraju plaća crnogorski građanin; onda bolje da to plaćamo MA i zapošljavamo naše ljude.

Peto, svi prevoznici sa malim izuzecima imaju iste troškove, “lowcosteri” nakon što pokriju fiksne troškove koriste pogodnosti poslovanja po principu graničnih troškova s tim da dio troškova prevaljuju na aerodrome, lokalne samouprave i slično, dakle radi se o pogodnostima koje narušavaju tržišne prilike i koje ne može da efektuira MA čak ni u domaćim okvirima.

Šesto, postojećoj situaciji je dobrim dijelom kumovala loša poslovna komunikacija između Aerodroma Crne Gore i MA, što je trajalo nedopustivo dugo i izgleda da je, vođena sujetom pojedinaca, izmakla kontroli vlasnika.

Sedmo, nikako mi nije jasno zašto institut “državne pomoći” u Crnoj Gori ima jedno tumačenje, a u EU i šire, sasvim drugo. Nijedna država se ne odriče kompanija koje su od vitalnog nacionalnog interesa i tamo gdje ima i štiti javni interes, s tim da poređenja tipa da su neke nacionalne kompanije bankrotirale bez mogućnosti aktiviranja državne pomoći, ne znače isto kada imate samo jednu kompaniju ili više njih.

Osmo, takozvani “intelektualni kapital” MA, a to su desetine visokoobučenih pilota i drugih profesija, predstavljaju veću vrijednost nego što su to oprema i drugo. Da li ćemo otpisati te ljude? Nemojte da se varamo, više je “zlata” u glavama tih ljudi nego što ga možemo iskopati u svim rudnicima da ih otvorimo stotine u Crnoj Gori i van nje.

Deveto, ako “ugasimo” MA, to bi bio dokaz“naše”nesposobnosti da kvalitetno upravljamo jednom kompanijom i, što je još gore, time bi za sva vremena potpisali “smrtnu presudu” jednoj čitavoj privrednoj grani.

Što se tiče traženja rješenja za izlazak MA iz krize ne treba daleko da idemo, ona su napisana, treba ih ponovo pročitati i, što je važnije, dosljedno primijeniti. Naime, projekat restrukturiranja MA, koji je u javnosti pročitan kao “državna pomoć”, urađen je uz potpunu kontrolu i odobrenje Vladine komisije i EU. U tom projektu su data viševarijantna rješenja koja su i sada aktuelna, tako da bilo da je u pitanju izbor pravne, vlasničke forme ili nešto drugo, teško da je moguće iznaći nešto novo.

Mada je početna ideja bila da ekspertski tim koji je radio studiju prati do kraja proces restrukturiranja, izgleda da se poslije dobrog početka to zaboravilo. Dakle, treba ažurirati program restrukturiranja na današnji dan, očistiti bilanse kompanije na način da se dugovi amortizuju u formi vlasničke participacije u imovini društva, napraviti dugoročno održiv “cash-flow” na realnim pretpostavkama i “instalirati” kvalitetan menadžment po principu “a u ruke Mandušića Vuka, svaka puška (avion) biće ubojita”.

Dnevne novine